Amandla

utorak, 27.01.2009.

Malo (Više) Mozga br.15

ANTIFAŠIZAM DANAS?

Antifašizam danas? Pa zar se ne radi o zaboravljenim i toliko prežvakanim pojmovima koje su nam u nasljeđe ostavili djedovi i bake, majke i očevi? Kako je uopće moguće nakon toliko vremena od završetka II. Svjetskog rata govoriti o pojmovima kao što su fašizam i antifašizam, oni su, pa to je valjda svima jasno, nešto čemu danas u političkom rječniku nema mjesta. Ili kao što bi neki od vrhovnika i njemu sličnih rekli «ovdje je na djelu pomirba» pa ne treba vraćati duhove prošlosti u svakodnevnicu, iste one duhove koji su prije 70 godina jasno podijelili ionako polariziranu političku scenu kako kod nas, tako i ostalom dijelu Europe.
No je li istina da su pojmovi antifašizam i fašizam samo to, stranice u knjigama i udžbenicima iz povijesti ili su, ipak, dio našeg života ovdje i sada prezentirani u, možda, malčice izmijenjenom ruhu, ali zato ništa manje prisutni.

Mislim da je pretpostavka, pa bila ona u krajnjem slučaju izraz nečijih želje i ništa više, kako su pojmovi kao što je antifašizam nepotrebni i zastarjeli udaljena od istine koliko je Zemlja udaljena od središte naše galaksije.

Pisati o antifašizmu u ovo novo doba podosta je teško iz nekoliko razloga. Prije svega, mora se naglasiti kako je fašizam kao ideologija evoluirao, odnosno donekle odustao od svojih ranije primjenjivanih metoda, uz iznimke neonacističkih i neofašističkih skupina boneheadsa i falangi, i pronašao, ako se to može reći, suptilnije metode nastupanja. Naravno, i od takvog trenda postoje jasna odstupanja koje smo mi na ovim prostorima, nažalost, imali priliku i više nego dobro upoznati. No od onog Mussolinijevog fašizma, novi je fašizam preuzeo ideološke postavke, no način primjene istih maskirao je kroz parlamentarno djelovanje, kako kod nas tako i drugim zemljama s «bogatom» fašističkom prošlosti, i na taj način zaobišao, negdje zabrane propagiranje ideje, a negdje se amnestirao od nekadašnjih zločina.
Fašizam je svoje djelovanje usmjerio kroz tri različita pravca: divljanje neofašističkih i neonacističkih grupa, uz ponekad i otvorenu potporu svojih parlamentarnih mentora; kroz parlamentarno djelovanje (ne)izmijenjenih nasljednica nekadašnjih fašističkih partija; i kroz treći pravac - širenje globalnog kapitalizma.
Iako prva dva pravca za većinu nisu diskutabilna i mnogi će se složiti kao se radi o zaključku utemeljenom na relevantnim činjenicama (Fini u Italiji, Đapić u Hrvatskoj, Jelinčić u Sloveniji, radikali u Srbiji, Le Penn u Frnacuskoj…) treći pravac mogao bi izazvati širu polemiku. Probat ću ukratko objasniti zašto smatram da je ovaj zadnji, možda i najopasniji vid djelovanja fašističkih tendencija presudan u uređivanju suvremenog svijeta, ali i u organizaciji antifašističkog otpora.
Temelj fašističke ideologije jest Država. Nitko to ne dvoji. Ona se nalazi prije svih, a personificirana je u liku vođe. Njih su dvoje jedno te isto. Individualnost ne postoji, ne postoji zahtjev za osiguranjem pojedinačnih potreba, jedino je važno omogućiti državi sve ono što ona želi. Nema sindikata, nema opozicije, nema drugačijeg mišljenja. Jedna država, jedna partija, jedan vođa. Mi ostali smo beznačajni, naša uloga nije da svojim angažmanom stvaramo zajednicu, jer je ona zapravo stvorila nas (Rossessaue bi se okrenuo u grobu valjda tisuću puta) i mi smo njeni, mi smo njeno vlasništvo i ona može s nama učiniti što god želi. Naše je da slušamo i povinujemo se njenoj volji ili da nestanemo. A ukoliko organiziramo otpor istoj, ona će se obrušiti na nas snagom božanske volje i uništit i zadnji atom volje za otporom pa makar to značilo i fizički nas likvidirati. To je ono što je fašizam.

Sada umjesto riječi država na početku gornjeg pasusa umetnite riječ Kompanija (izaberite jednu po vlastitom izboru) i vidjet ćete da neke velike razlike u ponašanju nje, spram svojih zaposlenika, i fašističke diktature, prema svojim «podanicima», nema. Kompanija vam diktira sve. Kada ustajete i kada odlazite kući; gdje stanujete i kako stanujete; kako izgledate i kako se ponašate; što nosite i gdje kupujete; što smijete a što ne smijete govoriti; čemu smijete, a čemu ne; kada i da li obavljate svoje primarne biološke potrebe; što čitate i što slušate… Organizirana je hijerarhijski gdje je zaposlenik samo pijun bez utjecaja i snage, a sve odluke donosi godinama svjetlosti u hijerarhijskoj ljestvici moći udaljen vlasnik ili vlasnica. Nad vama vladaju nešto uzdignutiji pijuni, koji opet striktno odgovaraju slijedećoj stepenici u hijerarhiji za vaše i njihove postupke. I tako dalje i dalje do krajnje instance koja ima apsolutnu moć u svojim rukama i čija odluka na svaki način utječe i na vašu sudbinu. Vi se možete na tom hijerarhijskom toboganu spuštati i dizati, ali nikad nećete doći u poziciju istinskog odlučivanja. Uvijek ćete ostati kotačić u sustavu koji je jedino važan i personificiran kroz personu ustoličenu u kožnoj fotelji vlasničkog ureda. A ako se pobunite i poželite to promijeniti vaš će opstanak bit ugrožen. Diktator/ica će upotrijebit i batinaše (sad se zovu privatnim čuvarima i zaštitarskim službama) da vam da do znanja kako ste nitko i ništa, a vaš će posao i izvor prihoda naslijediti netko sposobniji za savijanje kičme, kraćeg jezika i ugodnije vanjštine.

Fašizam iako je deklarativno bio protiv kapitalizma, onog laissez-faire, uvijek je bezrezervno, povijesno gledajući, najjačeg i najvjernijeg saveznika imao u predstavnicima krupnog kapitala. Kapital je u fašističkoj ideologiji prepoznao partnera spremnog na zauzdavanje onih elemenata koji su mu se suprotstavljali, a fašizam je u kapitalu vidio financijsku potporu svojim divljanjima. Kada se god kapitalistička mašinerija našla u opasnosti, djelovanjem njenih oponenta, bilo da su oni organizirani kroz sindikate, političke partije ili socijalne pokrete, bez iznimke se okretala fašizmu i njegovim metodama. Naravno, nije svugdje i svaki put, posebno nakon II. Svjetskog rata, mogla eksplicite uvesti fašističku diktaturu u onom njenom povijesnom kontekstu, no zato je bez problema sve njene odlike koje je zapravo i čine diktaturom, primjenjivala u stvarnosti. Uz malo volje, i truda, čitanjem i proučavanjem suvremenog svijeta i kapitalizama, doći ćete do sličnih zaključaka.

Kod nas je situacija još dodatno otežana činjenicom nedavnog rata, brisanjem teško stečenih antifašističkih tekovina i općim stavom kako država mora doći prije svih. Kod nas se, veoma pogrešno, sloboda poistovjećivala sa uspostavom samostalne države, zaboravljajući kako je upravo država njena najveća negacija. U Hrvatskoj fašizam djeluje gotovo kako ga je volja. On je bio (reklo bi se i jest) dio službene ksenofobe, nacionalističke državne politike, uvukao se u obrazovne sustave glorifikacijom kvislinške tvorevine poznate pod akronimom NDH nauštrb narodnooslobodilačke borbe, djeluje pod zaštitom parlamentarnog sustava, veliča se u popularnoj kulturi najčešće glazbenim manifestacijama, dio je nažalost i dijela navijačkog dekora, u zadnje vrijeme djeluje kroz organizirane neonacističke bonehead (skinheadsi nacističke provincijencije) horde, a očituje se i kroz marginalizaciju radničke borbe i jačanje kapitala i njegovog diktiranje života.
Postavlja se pitanje što učiniti?

No prije nego što odgovorimo na to pitanje moramo se zapitati što je to antifašizam kako danas tako i povijesno? S obzirom na to da je civilizacijski, ali i politički gledano neoportuno se predstavljati fašistima ili simpatizerima istog, u zadnje vrijeme sve se više i više sluša o ukorijenjenom antifašizmu kod gotovo svih političkih partija, dionika suvremenog društva pa čak i onih čije je ponašanje dijametralno suprotno tome.

Antifašistima su postali gotovo svi. Liberali, konzervativci, socijaldemokrati, narodnjaci, demokršćani, regionalisti, autonomaši… Od sve siline antifašista, onih deklarativnih salonskih, fašizam se ni u kojem svom obliku ne bi smio pojaviti. No jesu li svi oni koji se časte nazivom antifašist uistinu to? Što bi bilo antifašist? Ako uzmemo da «anti» podrazumijeva protivljenje pojmu koji slijedi iza nje trebalo bi se zaključiti kako pravi antifašisti stavljaju svakog pojedinca prije potreba države, pospješuju individualnost i solidarnost među ljudima. Uviđaju da politička sloboda bez ekonomske nije ništa nego upakirano ropstvo, zagovaraju pluralizam mišljenja, stvaraju zajednicu ravnopravnih individua na ravnopravnim osnovama, potenciraju individualne akcije, vjeruju u slobodu postupanja i odgovornost pojedinca itd…. Da li gore navedene struje političkog klatna podržavaju takav način organiziranja društva?

Liberali prije svega zagovaraju liberalizam koji u sebi vrlo eksplicitno podrazumijeva širenje kapitalizma, dakle podjelu društva na one koji imaju i one koji nemaju, liberalizaciju tržišta (čitaj smanjenje radničkih prava), i parlamentarni sustav koji u svojoj osnovi treba funkcionirati da bi zaštitio interese povlaštenih, a ne svih.

Konzervativci možda ne zagovaraju laissez-faire, već zagovaraju kapitalizam u njegovim osnovama, no priželjkuju ga u rukama povlaštene domicilne klase, zagovaraju tradicionalističke vrijednosti, patrijarhat i vjersko ideološki usmjerenu organizaciju društva. Antifašisti? Hm.
Socijaldemokrati, hvala bogu da Marx više nije živ, su zapravo liberali s malo više sposobnosti zamućivanja pogleda običnom građaninu, i donekle su osjetljiviji na socijalna pitanja društva, iako nas iskustvo vladavine SDP i njegovih koalicionih partnera demantira istog časa.
Narodnjaci, ovi naši se ujedinjuju s liberalima pa to ne treba dalje pojašnjavati, a oni, recimo, španjolski su slijednici Francovih fašističkih falangi.
Demokršćani čitaj konzervativci itd.

Bez obzira na proklamiranu antifašističku orijentaciju većine političkih partija teško je argumentirati ako se prihvate prije navedena tri pravca razvoja suvremenog fašizma, da se uistinu i radi o istinskim antifašistima koji zlo, koje danas nešto bolje kamuflirano, ne samo zaustavljaju već i uništavaju. Danas kao što se to i dade vidjeti na demonstracijama protiv ekonomske globalizacije jedini istinski oponenti, a time i iskreni antifašisti jesu pripadnici marksističkih i anarhističkih organizacija, grupa i sindikata, te socijalni pokreti domorodačkih zajednica, seljaka bezemljaša, odnosno, svi oni koji se istovremeno deklariraju kao i antikapitalisti. U suvremenom svijetu ne postoji razlike između pojma antifašist i antikapitalist.

Vratimo se na pitanje što učiniti?
Mislim da je današnji fašizam jednako opasan kao i onaj iz 20-ih, 30-ih i 40-ih godina dvadesetog stoljeća i da su posljedice koje nosi sa sobom nesagledive za pojedince ali i društvo u cjelini. Umjesto salonskog prepucavanja i teorijskih rasprava, antifašisti se moraju organizirati i aždaji fašizma se suprotstaviti o okviru zajedničke antifašističke platforme na svaki način, na svakom mjestu, u svakom trenutku.

Fašizam- No pasaran!


KAKO TO RADE ANTIFAŠISTI U EUROPI I SVIJETU?

U njemačkom gradu Leipzigu prije nepunih mjesec dana došlo je do sukoba demonstranata lijeve orijentacije i policije koja je pokušavala osigurati neonacistički skup čije jedna od glavnih ideja bila proslava nedavnog parlamentarnog uspjeha na izborima za tijela saveznih država. Oko 2000 antifašista skupilo se i onemogućilo daljnji napredak nacističkog marša postavljanjem barikada. To je izazvalo promptnu reakciju njemačke policije te je došlo do sukoba ljevičara i policije, koja se još jednom stavila u obranu desničarskih elemenata kao što je to bio slučaj ne jednom do sada. Ozljeđenih je bilo na obje strane, no važno je naglasiti kako je nacistički marš zaustavljen, a osnovni cilj Bez tolerancije prema fašistima postignut.
Na Novom Zelandu osu pripadnici Nacionalnog fronta, desničarske ksenofobne neofašističke grupacije pokušali organizirati miting na kojemu bi se slavila veličina nazi ideje,. No i tamo su naišli na žestoki otpor grassroots organizacija, anarhista i multikulturalnih organizacija koje su velikom broju izašle na ulice i onemogućile ono što se bez većih problema može protumačiti kao širenje nacističke propagande. Policija se kao i obično stavila na stranu fašista idući toliko daleko da je jedna od policajaca koji je osiguravao skup fašista izjavio kako se zbog toga osjeća izuzetno počašćenim i ponosnim.
Na sveučilištu u Irskoj u okviru debate je trebao nastupati Justin Barrett, jedna od fašistički ideologa u Irskoj. Kako bi mu onemogućili nastup i širenje fašistički ideja posebno među mlađom studentskom populacijom pripadnici Antifascist Action iz Irske su uspješno omeli predviđeno predavanje i na taj način onemogućili rad fašistima.
U Madridu nakon objavljivanja kako će La Falanga, fašistička organizacija, organizirati mimohod svojih pristaša izbile su spontane demonstracije antifašista koje su trajale duboko u noć, a kulminirale su u žestokim sukobima demonstranata i policije koja je još jednom vrlo očito izabrala stranu.


ŽUŽUL PROTIV ŽUŽULA

«..Nisam primio novce niti je to moja žena primila… Dobro možda je bilo nekakvih transakcija ali one su sve u skladu s zakonom. …Kakve transakcije? …Imostroj? Jel' to ono za miješanje cementa? Žena? Nemam ženu…. Novci? Što su to novci, ja sve obavljam volonterski. …Sukob interesa, ma hajte što vam pada na pamet?… Bechtel? Je li to nekakva nova čokoladica? …»
Tako su otprilike izgledali odgovori ministra Žužula u zadnje vrijeme kada god bi se pojavila nekakva javna aferica povezana s njegovim presvijetlim imenom. Nekako se ustalilo da se upravo oko njegovog lika i djela konstanto vežu kojekakve čudnovate odluke i novčane transakcije ne baš najjasnijeg karaktera. Da li je to tome što je kao ministar i čovjek prije svega izuzetno aktivan pa se čistom statističkom vjerojatnošću situacije slične ovoj Imostroj moraju pojavit ili je, možda, i uloga ministra nešto aktivnija u svim tim aferama. O tome se još za sada ništa ne zna. No ono što znamo je da je momak na čelu izvršnog stroja ove male zemlje, nitko drugi doli Sander, odlučio kako ni na koji način neće ugroziti poziciju svojeg ministra iako je niti tri dana prije toga izjavio kako će, ako se dokaže malverzacija, za nju odgovarati svi oni uključeni u nju, uključujući u to i famoznog ministra. Tri dana kasnije, u skladu retorikom svojih prethodnika koji su, da bi dokazali svoju pravovjernost i nepogrešivost, ukazivali na tuđe ignorirajući svoje greške, Sander je redom izoptuživao manje ili više sve važnije dužnosnike prethodnog socijaldemokratskog režima, nadajući se da će na taj način, bar na tren, odvratit pozornost javnosti s trenutno vrlo aktualne afere. Situacija je dakle ostala ne plećima našeg nezavisnog istraživačkog novinarstva i dijelom na državnom odvjetništvu koje je potaknuto napisima u novinama odlučilo ispitati postoje li elementi kaznenog ili prekršajnog dijela u spomenutim transakcijama. Bude li se i to rješavalo na jednak način kao što se to činilo s bilo koji vrućim političkim krumpirom, konačno rješenje ove priče dočekat ćemo, možda, tek izmjenom vlasti na, nekim tamo, budućim izborima. Do tada jalovi su pokušaji opozicije da eventualnim glasanjem o povjerenju ministru smjeni ionako, do sada u javnosti, podosta kompromitiranog Žužula.


POSTANITE DRUKER, CINKAJTE SVOGA SUSJEDA!

Ne znam jeste li i vi imali čast u svome poštanskom sandučiću dobit posjetnicu Hrvatske elektroprivrede, u narodu poznatijem pod HEP, no ja sam u najmanju ruku ostao iznenađen. Ne zato što mi i inače u poštanski sandučić ne zalutaju kretenarije tipa kupite u Getro, Metro, Petro i ino već zato što je sadržaj ove promotivne reklamne kampanje bio ponešto drugačiji od onog na koji sam do sada naviknuo. Naime, HEP me i sve vas svjesne i odgovorne građane, poziva da drukate svoga susjede. Prijavite onoga tko se nelegalno koristi električnom energijom, popunite već pripremljen obrazac, koji by the way prati poziv na drukerstvo, i postanite bolji nego što se to bili do sada. Izmislite nekakav jadan izgovor, slažite susjedu ušuljajte mu/joj se u stan i brzim pregledom električnih instalacija ustvrdite da li je baš pored vas, u vašoj maloj oazi, nastanjen kriminalaca prvog reda, neplatiša električne energije? Kada ste se već tako uspješno ušuljali u stan svog sumnjivog susjeda/e onda u ime onih drugih koji jednako tako nestrpljivo čekaju vaš angažman u svojim potraživanjima, provjerite da li dotični/a kriminalna persona plaća račune za telefon. Pa odmah javite DT-u. Ili možda provjerite ima li u svojem posjedu i sva izvješća o plaćenoj pretplati nacionalnoj dalekovidnici i ako nema gdje su? Pa javite HRT neka uvede jake snage televizijskih inkasatora potpomognute stručnjacima i naplati ukradeno. Kada ste obavili taj električno/elektronski dio nije zgorega provjeriti da se sumnjiva osoba nije možda nelegalno priključivala na vodovod, plinovod; možda ima nelegalno nabavljeni software na kompjuteru ili ne dao bog gleda i sluša piratski snimljene cd-e. Odmah trk u prvu Microsoftovu prodavaonicu, policijsku stanicu i sličnu i pomognite u razbijanju kradljivaca tkao važnog i divnog intelektualnog vlasništva. Ako su kojim slučajem vaši prvi/e susjedi/e studenti/ice, dok vam ljubazno ponude skuhati kavu, vi trkom do njihove radne sobe na provjeru koriste li za učenje legalno pribavljenu literaturu, a ne, nekakve tamo, fotokopije. Kada ste se već lukavo pod izgovorom da tražite knjigu za čitanje uvukli u njihovu radnu sobu, koja je često i spavaća, na brzinu provjerite posjeduje li dotična osoba i račune za svu prekomjernu količinu obleke koju bezobrazno drži skrivenu u ormaru. Možda je neka od njih nabavljene od, pazite sad, šanera koji svojom prodajom jadni Bennetonom lišava dobiti. A to nikako ne smijemo dozvoliti. Nakon brzo popijene kave, što morate učiniti želite li zadržati privid dobrosusjedskog posjeta, u neobaveznom razgovoru pokušajte ispipati tko su ti vaši susjedi, otkuda dolaze, da nisu možda nelegalno u Hrvatskoj, čiji je to zapravo stan, plaćaju li najamninu, druže li se s sumnjivim licima i nakon ustanovljenog stanja trkom otiđite doma, lažno se zahvaljujući na gostoprimstvu, prihvatite se telefona i izdrukajte do mile volje svima sve o vašim susjedima. Ma što će nama Veliki brat kada imamo toliko malih oko nas spremnih na zabadanje nosa uvijek i stalno. Mislite da pretjerujem? Niti par dana nakon pojave famoznih listića HEP-a nekoliko stotina prijava nelegalnog korištenja električne energije zatrpalo je nadležnu službu u HEP-u. Paranoja? Moš' mislit.


O SILVIJA, O SILVIJA

Iskreno nisam imao namjeru obazirati se previše na prošlotjedni medijski nastup, «priznate» novinarke Silvije Luks, no jednostavno je postalo nemoguće ne osvrnuti se na ono što sami ludi i pijani mogu nazvati političkim novinarstvo. Nažalost, motiviran željom sa što je moguće brzim saznanjem rezultata predsjedničkih izbora u SAD-u, prošli samo utorak, s obzirom na nedostatka satelitskih televizija, proveo gledajući emisiju Otvoreno, Hloverke Novak Sržić. Prvo, mora se odmah naglasiti kako nije ni ona odradila nekakav fenomenalan posao u studiju s gostima od kojih su neki izgledali kao da nisu baš najsigurniji što rade tamo, no ipak je najniža točka gledanosti dosegnuta u spontanim javljanjima naše dopisnice iz Washingtona, političkog znalca, Silivije Luks. Iskreno, ne znam što je njoj bilo. Možda je imala loš dan ili je bila izmorena žestokim tempom praćenja predizborne kampanje predsjedničkih kandidata, a možda je jednostavno uvijek takva, no razina njenog nastupa mogla bi se usporediti jedino s onim iz 1991. i 1992. emisija posvećenih Domovinskom ratu. Od neutvrđenih činjenica, očitog neznanja općeg izbornog procesa u SAD-u i povijesti istog, uz korištenje najsumnjivijih izvora, za koje nije znao nitko osim nje, do neutemeljenog i nepotrebnog napada na kolege i goste u studiju, njena je pojava i ono malo dobrog u tom prokletom «Otvoreno»m bacila niz rijeku. Posebno je bio dojmljiv trenutak kada je draga nam Silvija ustvrdila kako je razina demokracije u medijima u SAD-u na takvo zavidnoj razini i da oni koji sugeriraju drugačije jednostavno nisu normalni, uključujući i Michaela Moora koji je u svojem zadnjem filmu poprilično jasno ukazao na vezu između najjače kablovske televizije Fox i republikanskog predsjednika Georga «Dobio sam dva mandata, a tata samo jedan» Busha. Jr. Nemalo se razbjesnila kada je shvatila da za razliku od nje većina gostiju ne doživljava SAD-a kao bastion najveće demokracije na svijetu, što je nekoliko puta bilo rečeno no nije točno jer je Indija po borju stanovnika najveća demokracija na svijetu, i svima im je nemilice držala bukvicu. Čak je i njen uradak o kampanji i izborima prikazan u obliku dokumentarnog filma zorno prikazo njenu naklonjenost Bushu i njegovom establishmentu. Sramota za jednu novinarku koja se smatra istraživačem i politički promišljenim novinarom.


VRATIJA SE BUSH, A DI JE BIJA?

Svečanim priznajem negdje oko 10 ujutro po naše vremenu, u srijedu 3. studenog senator John Kerry, i predsjednički kandidat Demokratske stranke, priznao je izborni poraz u Ohiu, a time i zborni poraz na netom održanim predsjedničkim izborima SAD-a. George «Dobio sam dva mandata, a tata samo jedan» Bush Jr. Postao je po drugi put predsjednik najmoćnije države svijeta. Kao što je bilo i za očekivati osmijeh ushićenja preletio je preko svih važnijih europskih saveznika G. Busha u njegovom malom iračkom svetom ratu za naftu, dok je ostatka Europe s ne pretjerano dobro skrivenom skepsom dočekao rezultate. Znači li to da će američka vanjska jer se za unutarnju nitko baš naročito ne brine, politika ostati istovjetna onoj u prošlom mandatu? Pa naravno, zar je uopće itko od nas/vas i očekivao nešto drugoga? Zar je itko mislio da će u zemlji polariziranoj između ratoborno huškačke i mirotvorne akcije, kontinuirano zaplašenoj možebitnim terorističkim prijetnjama, ogrezloj do vrata u krvi iračkih civila, nekakav senator iz Massachussetsa pobijediti, ionako nepobjedivog Busha? Američki su interesi, bilo oni vezani za plinovode ili kontrolu vađenja i distribucije naftnih rezervi, vrlo jasno postavljeni unutar jastrebovog krila neokonzervativaca i kao takvi uživaju podršku ekonomski i politički najjačih grupacija unutar SAD-a čiji pripadnici osmišljavaju strategiju i vanjske ali i unutarnje politike trenutačne američke administracije. Rat za naftu će se nastaviti, a na popisu zemlja osovina zla, koje se začudo poklapaju s izuzetkom Sjeverne Koreje, s vodećim zemljama proizvođačima crnog zlata, nalaze se SAD-u toliko omraženi Iran i Sirija, koji sigurno već sada osjećaju latentnu prijetnju «najbolje» od sviju demokracija. Ne čudi zato ni ubrzani pregovori Irana s vodećom europskim zemljama oko upotrebe nuklearne energije čime se barem nakratko pokušavaju osigurati podršku u slučaju unilateralnog napada SAD-a na njih. Ovaj put bi se, sudeći po diplomatskim izjavama, u možebitnoj akciji prije mogao pridružiti Izrael, koji nuklearnu energiju Irana smatra nacionalnom prijetnjom, nego što bit mogla učinit Velika Britanija, čija je laburistička vlada ionako izgubila podršku goleme količine birače zbog iračke avanture. No o tom potom. Bush se sigurno neće zaletati i teško je za povjerovati da bi otvorio još jedna font na Bliskom istoku ratujući protiv šijitskog Irana, dok mu je u Iraku upravo šijitski kler, s izuzetkom Moqtade al Sadr, glavni saveznik u održavanu kako takvog mira unutar većinskog šijitskog stanovništva. Jasno je da protiv Irana nitko pametan neće krenuti prije nego što se riješi problem Iraka. Ali Bush je predsjednik s najnižim kvocijentom inteligencije u povijesti SAD-a i s popriličnom količinom izrečenih notornih gluposti, pa nije nemoguće da se motiviran izbornom pobjedom upusti u još jednu ljudsku glupost sličnoj ono u Iraku.
Svima nam je više nego jasno kako će se politika razvijati u slijedeće 4 godine. Osim eventualnih izbornih promjena u Europi, koje su posebno moguće s obzirom na rezultate lokalnih i regionalnih izbora u Britaniji, Njemačkoj i Francuskoj, a time i službenih vanjskih politika, jasno je kako većih poremećaj u odnosu snage Europa-SAD-e neće biti. I Europljani su sad oprezniji jer im je jasno kako je ipak unatoč svim gafovima, velikim gubicima, deficitu budžeta, većina Amerikanaca stala iza dosadašnje službene politike, i nije više moguće ignorirati činjenicu Bushove administracije u službenim i poluslužbenim kontaktima EU-a i SAD-a. Ovaj izbor Amerikanaca doprinijet će i daljnjem rastu negativnog rejtinga SAD i njenih državljana svuda u svijetu, no iskreno, kada je Amerikance brinulo što ljudi misle o njima ako se ne nalaze unutar svetih granica njihovih premilih SAD-a? Vjerujem da im je u skladu s njihovom reklamnom kulturom, i negativna reklama te publicitet draži od nedostatke ikakve reklame.
Ono što je mene zapravo čudilo kod reakcije ljudi kod nas, pa i samih Amerikanca koji su podržavali Kerrya, je iskreno uvjerenje kako bi se njegovim izborom nešto uistinu promijenilo. Daleko od toga da bi ikada podržavao kretena kao što je Bush, ali vjerujem da se izborom Kerrya situacija, barem u vanjskoj politici, ne bi značajnije promijenila. I Busha i Kerry podržavaju, manje ili više, slični ili isti lobiji, oni koji maju najviše novaca i najveći utjecaj stoga i najjače izraženu želju za postavljanje svoje marionete u Bijelu Kuću. Na ovu kampanju je potrošen rekordnih 200 milijuna dolara što je cifra od koje vam se zavrti glava. No otkud je došao taj novac? Oni isti koji svoj financijski interes ostvaruju ratom u Iraku , okupacijom Afganistana, sankcijama Libiji, Sjevernoj Koreji, Kubi itd., svoj novac ulažu u kampanju za izbor ili reizbor američkog predsjednika, ne štedeći dolara za nju. Poprilično je jasno da nitko pametan, s tolikim interesom zadržavanja sadašnje situacije ne bi propustio uložiti u jednog i drugo kandidata. Čineći ih na taj način ovisnim o sebi, i osiguravajući si nastavak «uspješne» suradnje bez obzira na rezultat izbora. Naftni, vojni ini lobiji čine inteligentni ljudi koji moraju, ako žele zadržati primat u utjecaju na službenu američku politiku, predvidjeti situacije u kojima im se neće ostvariti najbolja od mogućih situacija i moraju biti spremni za nju. Kerry sigurno ima i više nego podosta putra na glavi. Nije zalude i sam dok je bio senator glasao za vojnu akciju u Iraku, ako me sjećanje ne vara jedan jedini glas u američkom Senatu je bio protiv, niti je zalude podržavao antiterorističku akciju u Afganistanu. K vragu, taj se tip samovoljno prijavio za odlazak u Vijetnam gdje Ameri nisu baš ljetovali i sadili cvijeće dragim vijetnamskim civilima. Činjenica da je njegovo herojstvo bila jedna od karat na koje su igrali Demokrati pokazuje da su u svojoj kampanji pikirali na iste emocije na koje je pikirao i sam Bush. Patriotizam, sigurnost, veličanje vojne uspješnosti SAD-a, širenje njenog utjecaja itd. Nikome nije palo na pamet da nije možda problem stanju i imidža SAD-a i Amerikanaca kao takvih, u tome jesu li oni napali Irak jednostrano ili ne, već u tome što većina političkog establishmenta bez ikakvog problema pretpostavlja SAD-e i njezine potrebe cijelom svijetu. To jednako uspješno čine i republikanci i demokrati. Za vrijeme toliko ljubljenog Clintona, SAD-e su: intervenirale u Iraku svakodnevnim bombardiranjem i sankcijama koje su dovele do pomora ljudi i djece (Madleine Albright je prilikom iznošenja broja od 500 000 iračkih civila žrtava postojećih sankcija 1998. odgovorila kako je to žrtva koju su oni spremni podnijet za skidanje Saddama s vlasti); bombardirale su Afganistan i Sudan u kojem su uništile jedinu tvornicu lijekova za tuberkulozu objašnjavajući taj čin sumnjom da se tamo nalazi tvornica kemijskog oružja; zajedno s NATO intervenirale su na Kosovu i Srbiji gdje su izbombardirale se što se bombardirat dalo uključujući i sasvim nevojne objekte, kao što je recimo kineska ambasada, neboderi; u vrijednosti od 700 milijuna dolara potpomogle meksičku vladu oružjem radi deklarativno borbe protiv narko kartela, a zapravo radi borbe protiv zapatističkih gerilaca…

Efektivno gledajući značajnijih promjena u ponašanju bilo koje američke administracije od početka 20. stoljeća od Monroa do sada nije bilo. Svaka je neopravdano posezala za primatom u svijetu koji je uspijevala nametnuti ako ne gospodarskim akcijama onda oružjem. Država koja ima 4% svjetskog stanovništva, a pritom troši 25% svog svjetskog prirodnog i stvorenog bogatstva ne može ne nastaviti ovakvu agresivnu vanjsku i unutarnju politiku, obilježenu zveckanjem oružja, jer bi se u protivnom moglo zapitati koliko je opravdano dopustiti daljnju nesrazmjernu podjelu bogatstva koja je obilježje suvremenog svijeta i SAD-a kao njegovog najočitijeg primjera. A tada bi netko mogao poželjeti vratiti ukradeno i popljačkano. Bilo kojoj američkoj administraciji, ali i većini njenog stanovništva takva se ideja ne bi ni najmanje svidjela.

Malo (Više) Mozga br.14

ETIČKI KODEKS SAN ILI JAVA?

Ove godine je naše Sveučilište, u skladu s etičkim principima profesionalnog ponašanja predstavnika kako nastavničkog tako i studentskog kadra, usvojilo Etički kodeks Sveučilišta u Rijeci, dokument kojim bi se trebali regulirati međusobna prava i obveze svih dionika sveučilišnog života. Takav dokument nije nepoznanica, barem ne u okvirima sveučilišnih zajednica izvan Hrvatske, ali je svakako novost na ovom našem turbolentnom području. Neću ulaziti u sam proces donošenja Etičkog kodeksa, niti u problem nesrazmjernog kašnjenja s odlukom da se takva vrsta dokumenta usvoji, i što je puno važnije počne efektivno primjenjivati, već ću se u ovom uvodniku pozabavit s nekoliko meni osobno najinteresantnijih odredbi te životnim činjenicama koje ih, nažalost, bjelodano krše.
Sam je dokument podijeljen na nekoliko dijelova, što možete bez probleme ustanoviti podignete li u ruke tu narančastu knjižicu u ruke, koji čine međusobno povezane cjeline, a obuhvaćaju od preambule dokumenta do postupaka pred Etičkim povjerenstvima i Vijećem časti. Naći ćemo unutra i popis općih odredbi, primjerenog i neprimjerenog i neprihvatljivog ponašanja, prava i obveze kako studenata/ica tako i nastavnika/ca i sve ono što bi na bilo koji način moglo utjecati na profesionalnost i etičnost odnosa unutar sveučilišne zajednice. Hvalevrijedno, no da li je dovoljno?
Dokument se poziva, u svojim temeljnim načelima, na poštovanje ljudskih prava, jednakost i pravednost, akademsku slobodu, profesionalno ponašanje, poštivanje zakona i pravnih postupaka i sve one lijepe stvari na koje bi smo se voljeli naviknuti, no kojima, bar za sada, i nismo bili svjedoci. Kodeks kaže da se svi članovi sveučilišne zajednice trebaju ponašati u skladu s jednakosti i pravednosti što isključuje svaku «…diskriminaciju, zlostavljanje, uznemiravanje ili iskorištavanje…», a sveučilište je to koje će osigurati upravo tave uvjete. Šteta što ono što čitamo rijetko kada ima veze s onim što vidimo. Naime, vjerujem da ste svi ili barem većina vas (mislim ovdje na pretežno studentsku populaciju) bili svjedoci barem jednog ili dva postupanja upravo suprotnim od propisanog i da ste ne jednom došli u situaciju u kojem ste, jer ste bili ove ili one nacionalne, etničke, vjerske, spolne, … skupine, doživjeli u najmanju ruku verbalne uvrede od strane možebitnih kolega ili još gore samih nastavnika, koji bi, eto po ovom kodeksu, trebali promicati poštivanje temeljnih ljudskih prava koja uključuju zabranu bilo kakve diskriminacije. Recimo, lako bi se moglo reći da su ponašanja pojedinih pripadnika sveučilišne zajednice koja otvoreno pozivaju na nasilje prema pripadnicima manjinskih etničkih zajednica, uz kazneno djelo i otvoreno kršenje Etičkog kodeksa.
Kodeks zahtijeva profesionalno ponašanje koje slijedi načela»… objektivnosti, nepristranosti, razboritosti, ljubaznosti i tolerancije…» Veoma lijepo, nema se što reći, ali pitam se koliko je od vas doživjelo takvo ponašanje od recimo predstavnika katedri na pojedinim fakultetima u trenucima kada ste im prišli dok su oni željeli biti ostavljeni na miru, razlog čak i nije bitan, iako ovaj kodeks potiče međusobnu suradnju studenata i profesora. Da li ste tom prilikom prepoznali tu otvorenost, profesionalnost i prije svega ljubaznost, koja se, ako me sjećanje ne vara, ne evidentira kroz možebitno slanje na materinska i strinina mjesta.
Nakon tih nekakvih temeljnih načela u samim kodeksu stižemo do meni osobno najsimpatičnijeg i pomalo najsmješnijeg dijela koji se bavi tzv. neprihvatljivim ponašanjima. Takva ponašanja obuhvaćaju i gore već spominjanu diskriminaciju, uznemiravanje, spolno uznemiravanje te objektivnost i nepristranost. Dakle ova su ponašanja, osim ova zadnja dva nadamo se, zabranjena i na bilo koji način se ne podržavaju već naprotiv osuđuju, a u ponekim slučajevima, vjerujem, i kažnjavaju. Sveučilište u Rijeci nije novi životni fakt, već puni skoro 30 godinu i lijepo je, u kontekstu zabrane diskriminacije, podsjetiti se na vrle devedesete, posebno njihov početak, kada je diskriminiranje pripadnika nacionalnih manjina bilo ne samo tolerirano već i aktivno provođeno od strane pojedinih i danas vrlo aktivnih nastavnika/ca. Pitanje je da zbog grijeha prošlosti ti isti ljudi trebaju po načelima, tek usvojenog, etičkog kodeksa odgovarati. Pravnici bi odmah skočili na ovakvu postavku jer nemoguće je kazniti nekoga za nešto što u vrijeme kada je počinjeno nije predstavljalo povredu etičkog ili nekog drugog kodeksa. Kada bi to činili gdje bi završili? Ono što mene muči je činjenica da popisana pravila u Etičkom kodeksu nisu ništa drugo doli pravila osnovnog civiliziranog ponašanja čije poštivanje nikada, bilo ono zapisano u malo narančastoj knjižici ili ne, ne bi trebalo doći u pitanje. Ne ponašamo se na određeni način zato što nam je to netko ili dopustio ili zabranio već se ponašamo tako jer nam vlastit sustav vrijednosti takvo što sugerira. Ili bi barem tkao trebalo bit. Ako netko diskriminira osobe prema kojima se nalazi u poziciji moći što je ovdje evidentno, postavlja se pitanje hoće li ga/ju u tome spriječiti samo nekoliko papira pa bili oni i službeni akt na Sveučilištu? Obrasci ponašanja pojedinaca/ki neće se izmijeniti samo zato jer je netko negdje to popisao kao nešto neprihvatljivo, već onda kada se takvim ljudima, bez obzira na njihove profesionalne kvalifikacije, onemogući da kroz svoj stručni autoritet takvo ponašanje nastave promovirati.
Polako iščitavajući propisane odredbe dolazimo do kod nas još uvijek nezaživljenog instituta zabrane bilo kakve vrste spolnog uznemiravanja, ne u okviru sveučilišnog života već i svakodnevnice. Eksplicite se naglašava kako se bilo kakvo ponašanje te vrste neće tolerirati posebno kada se dešava u odnosima profesor/ica- student/ica. Aludiranje na spol, šale, verbalno vrijeđanje na osnovu spola, ucjenjivanje radi seksualnog iskorištavanja pojedinaca/ki toliko je strano normalnom ljudskom biću, da bi se, samo po sebi, trebalo razumjeti kako takvo ponašanje neće naći mjesta unutar, upravo, onih institucija obrazovanja, koje imaju za cilj ne samo obrazovati, već i odgojiti sposobne, sigurne, samouvjeren pripadnike društvenog života. Kada bi barem bilo tako. Ne jednom ste čuli po pričanjima svjedoka, unutar fakultetskih hodnika ili proživljavanjem na vlastitim leđima za spolno uznemiravanje pretežno pripadnica studentske populacije od strane pojedinih profesora koja su prošla apsolutno nekažnjeno, prečesto i skriveno i ignorirano. Takvo ponašanje nekih pripadnika akademske zajednice je notorna činjenica i, teško mi je za povjerovati, da kolegice profesori/ice nisu upoznati s njima ili da ih, kroz dugogodišnju suradnju u okviru iste radne zajednice, nisu bili u stanju primijetiti. Da ne govorimo o tome da neki u ime kolegijalnosti namjerno zanemaruju takva kriminalna ponašanja svjesno čineći svojom šutnjom i odobravanjem zločin nakon zločina. A oni pak koji takvo ponašanje prakticiraju na redovnoj bazi nesmetano nastavljaju činiti to isto ne mareći za nikoga, a posebno ne za nekakav etički kodeks, koliko god on bio prekrasan i važan. Što učiniti u tim slučajevima? Prvi odgovor koji ćemo dobiti ići će negdje u smjeru prijave takvog nedoličnog ponašanja fakultetskim i sveučilišnim vlastima, dakle dekanu, fakultetskim vijeću, rektoratu ili rektoru. No samom prijavom, što se uporno zaboravlja, osoba, koja je podnese, ubrzo će se naći izložena vjetrometini napada usmjerenih na osobnu diskreditaciju, općem prijeziru kolega profesora/ica i studenta/ica; povlačiti će se po ovim ili onim povjerenstvima, i ne zaboravimo naći će se u, vrlo, neizvjesnoj situaciji završetka svog školovanja na prevrelim institucijama Sveučilišta u Rijeci. Malo tko će stati iza svjedočanstva povrijeđenih strana, čak i ako su i sami bili predmetom spolnog uznemiravanja, jer će, nažalost opravdano, pomisliti kako se na kraju uznemiravaču neće ništa desiti, a oni će zauvijek zapečatiti mogućnost završetka svog školovanja na našem Sveučilištu. Sam kodeks propisuje postupak koji se mora, eto, odviti u «razumnom roku» ne objašnjavajući što bi ta sintagma imala značiti. Kao da je samo po sebi posve razumljivo što to znači. Nekom je razumni rok mjesec dana, nekom šest, a onome koji čini takve «nepodopštine» razuman rok predstavlja cijeli jedan život. I ne zaboravimo kako ta Etička povjerenstva čine na fakultetima po dva predstavnika nastavničkog kadra i tek jedan student, dok je na razini sveučilišta taj odnos i gori jer na pet članova Vijeća časti dolazi samo jedan predstavnik populacije koja se nalazi u podređenoj poziciji u odnosu na moć. Takva bi prijava kroz ruke, na tja način konstruiranog Etičkog povjerenstva trebala naići na plodno tlo te izazvati istinsku promjenu u ponašanju kako nastavničkog tako i studentskog kadra. Ha! I onda nas zovu utopistima.
Tu prestaje bilo kakva daljnja akcija. Prijava ostaje usamljena; osoba, koja je prijavu podnijela, stigmatizirana da bi ju možebitna osveta pogodila što je snažnije moguće; napasnik ostaje na istoj poziciji moći ili se što je još gore, nagrađuje penjanjem na stepenicu više hijerarhijske ljestvice, a Etičko povjerenstvo gubi bilo kakvo opravdanje svog postojanja. Naravno, nadamo se da će ovaj Etički kodeks nešto promijeniti i ako ništa drugo individualizirati krivce te im onemogućiti daljnji rad, kao što se nadamo da se ovaj kodeks neće zloupotrebljavati za olakšavanje završetka fakultetskog obrazovanja od strane studenata koji bi ga lako mogli iskoristiti za «logično» opravdanje vlastitih neuspjeha floskulama tipa «…bio/la sam uznemiravan/ana…». No da bi išta od toga bilo vidljivo i u stvarnosti, ovaj kodeks mora zaživjeti neke promjene kojima će se utjecaj studentske populacije na nadzor ponašanje pripadnika sveučilišne zajednice značajno povećati, a iza njega bez odstupanja mora stati cijela sveučilišna zajednica. Živi bili pa vidjeli.


IRAČKI RAZLOZI ZA TUGU U HRVATSKOJ

U jeku novih napada na civilne konvoje koji sudjeluju u «obnovi» razrušenog Iraka, čini se da je pala i prva žrtva s područja Hrvatske, koja je u sklopu turskog konvoja prevozila pretpostavljamo potrepštine radnicima/cama uključeni na projektima izgradnje. Pokazalo se, nažalost, da je, sudeći po Novom listu, zarada koja je i 15 puta manja od američkih kolega, natjerala naše radnike da sreću potraže radeći u trenutno najopasnijem području na svijetu, vozeći neke od najopasnijih ruta. Teško je za vjerovati da bi se itko odlučio na takav korak da jednostavno nije prisiljen na to stisnut teškom materijalnom situacijom koja nas, manje ili više, sve okružuje. Kakav bi inače bio razlog za tolikim svjesnim riskiranjem života? Možda naša vlast ova i ona bivša, ulogorena u udobnim kožnim foteljama još nije donijela odluku o možebitnom vojnom uključenju u «obnovu» Iraka, ali je više nego jasno kako je svojom inteligentnom gospodarskom politikom učinila sve da bi prosječnom kamiondžiji odlazak na privremeni rad u Irak izgledao kao dobra poslovna ponuda, uz sve znane i neznane rizike. E pa svaka nam čast, kada nam građani moraju bukvalno nositi glavu u torbi da bi sebi i svojoj obitelji, ako je imaju, osigurali egzistenciju vrijednu življenja.


A GDJE STE VI BILI NA T- DAN?

Čini se da je prošla, a bogami i ova Vlada, na famozan T-svečano obojen ružičastom bojom-dan, bila na nekakvom tajnom domjenku, čestitajući im od srca kako su uspješno uspjeli zadržati apsolutni monopol na telekomunikacije u ovoj maloj čudnovatoj zemlji. Stvari su izašle na vidjelo, tajne pogodbe su ugledale svjetlo dana i sada se, zapravo, samo očekuje reakcija javnosti. Nadam se da će, barem ovaj put, reakcija biti primjerenija od polupijanog zanovijetanja na šanku obližnjeg kafića i da će malčice podsjećati na građanski neposluh. Ne bi li bilo prekrasno dodatno «ukrasti» ionako prokleto iritirajuće panoe obojene ružičastom koji nas napadaju s svakog ugla nabijajući na nos činjenicu da smo, tupošću pojedinih glavešina, ostali bez nečeg tako važnog u ovom suvremenom informatiziranom svijetu kao što su telekomunikacije. Jasna je stvar da se na državnoj razini dade jako malo toga učiniti jer smo kao ugovorni partner s Deutsche Telekomom vezani očito ne baš povoljnim ugovorom, no postavlja se pitanje što je ono što mi, kao pojedinci, organizacije i društvo u kolektivu, možemo i moramo učiniti. A može se svašta. Od bojkota proizvoda, doduše bojkot fiksne telefonije teže je zamisliv, do prosvjeda, okupacija pa i neplaćanja računa. Jedino što je važno je to da i ova pljuska u lice običnim građanima ne završi na već viđenom scenariju tresla se brda rodila se …….(sami umetnite primjerenu riječ). Želimo li nešto promijeniti moramo sami nešto učiniti, a sve su ideje dobrodošle.


NEDJELJA, PROKLETA NEDJELJE NIGDJE OTVORENA TRGOVINA?

Ne može se pri zdravoj pameti, reći kako se problemi kod nas jednom kada preliju čašu, promptno rješavaju. Evo, prošlo je gotov godinu dana od stupanja na snagu sada već ukinutog Zakona o trgovini kojim se regulirao rad trgovina nedjeljom, a zavrzlama se ne čini ništa bliže nekakvoj suvisloj konkluziji nego što je to bila u siječnju ove godine. Strane u sporu su dobro poznate svima, s jedne imamo Sindikat trgovine, Crkvu te nerazmaženi dio javnosti, a s druge kapital, državni proračun i ostatak, na trgovine otvorene nedjeljom, naviknut dio javnosti. Jedni žele apsolutnu zabranu rada nedjeljom iz, ne uvijek usklađenih razloga koji obuhvaćaju i zaštitu radničkih prava i svetost sedmog dana tjedna u paleti argumenata, dok drugi žele otvorene trgovine svaki dan, pa ako može i cijeli dan, makar to značilo i duže smjene i manje plaće za trgovce ako će se time povećati prihodi ionako «siromašnih» vlasnika trgovina u pitanju.

Pregovori ponovo otpočinju i bit će pravo čudo ako, ovaj puta, do nekakvog kompromisnog rješenja dođe. Vjerojatnija je solucija ona u kojoj će kapital prevladati nad radničkim pravima i koja će dovesti do, za vijeke vjekova, stalno otvorenih establishmenta punih, uvijek nužnih, životnih potrepština. Dosadašnja praksa razrješenja sukoba radnika i kapitala u ovoj zemlji daje nam za pravo zaključiti takvo što čak i kad se na strani radnika nađe jedna tako moćna institucija ove zemlje kao što je katolička crkva.


NEONACISTI U HRVATSKOJ

Uznemirujuća vijest pojavila se na stranicama Indymedie Hrvatska koja ukazuje na to da naši problemi s neonacističkim i fašističkim organizacijama nisu daleka prošlost već su itekako prisutni i u suvremenom hrvatskom društvu. Pokazala se istinitom tvrdnja da borba protiv fašizma nije izgubila svoj smisao i da je sada potrebnija više nego ikada. Više je razloga za to. Prije svega Hrvatska gubi bitku protiv oživljavanja fašističke ustaške ideologije koja svoj put ka mladosti nalazi u okviru raznoraznih populističkih koncerata izvođača koji koketiranjem s njenim «vrijednostima» prezentiraju takav način razmišljanja kao nešto povijesno pozitivnoga i dobrodošloga. Nadalje niz političkih aktera čak i u predstojećoj predsjedničkoj kampanji ne bježi od dvosmislenih poruka koje nešto suptilnije veličaju sramotno poglavlje prošlosti na ovim prostorima. Drugi vid fašističkog korporativizma možemo prepoznati, doduše u ponešto izmijenjenom obliku, u ponašanju velikih multinacionalnih kompanija koje uslijed sve većeg otvaranja našeg tržišta nalaze smisao i svrhu poslovanja na ovim prostorima. I tu je na kraju prisutna pojava nazi boneheada u većim gradovima čije su «aktivnosti» izazivale i izazivaju pažnju javnosti.

U tom kontekstu još više zabrinjava vijest o osnivanju ekstremno desne organizacije Krv i Čast (Blood and Honour ) koja je nedavno osvanula na internetskim stranicama, a koja u njihovoj vlastitoj interpretaciji glasi: "2. listopada 2004 napokon smo dobili zeleno svjetlo da osnujemo Blood and Honour diviziju u Hrvatskoj. Na samom početku divizija se sastoji od tri podružnice, divizija Crusader, divizija Pula te divizija Zagreb, a vrlo vjerojatno će nam se ubrzo priključiti i divizija Osijek. Trenutno brojimo dvadesetak članova te imamo više projekata u planu za skoru budućnost, ali više o svemu kada za to dođe vrijeme. Uskoro bi se trebao dogoditi službeni sastanak B&H Hrvatska te ćemo tada izaći sa novim vijestima." .

Naravno, ovakva vijest teško može naći svoj put u manistream mediji jer je ili prenezgodan za objavljivanje ili je jednostavno nedovoljno zanimljiva. Prije ili kasnije ostat će na organizacijama civilnog društva, uostalom kao što je to bio slučaj i do sada, da upozoravaju na ovakve ksenofobe pojave te da ih zajednički pokušaju riješiti.

Nego podsjetite me, nije li samo veličanje nacističke ideologije kažnjivo djelo, a da ne govorimo o tome što predstavljaju fizički napadi motivirani rasnom, vjerskom nacionalnom mržnjom?


TKO JE ZAPLIJENIO SERVER INDYMEDIE?

Već smo pisali o problematičnoj zapljeni servera Indymedie u prošlim brojevima, koja je dovela do rušenja preko 20 siteova lokalnih Indymedia diljem svijeta te do zatvaranja Internetske radio stanice i niz drugih projekata. Situacija sada već više od dva tjedna nakon samog čina zapljene nije ništa jasnija. Naime kao što smo već napisali Rackspace, kompanija koja omogućava rad Indymedijinih servera je pod prijetnjom subpoene dopustila zapljene servera od strane FBI-a , no ono što nije nikako jasno je tko je zatražio takvu zapljenu i iz kojih razloga. Kada je vijest o tome procurila u javnost špekuliralo se, a to je kasnije potvrđeno i od strane glasnogovornika FBI kako je do akcije došlo na zahtjev treće zemlje (tu je izjavu kasnije ista osoba opovrgnula tvrdeći da FBI nije imao ništa s dotičnom zapljenom.).

Na pitanje parlamentarca u Ujedinjenom Kraljevstvu podtajnik ministarstva unutrašnjih poslova je zanijekao bilo kavu povezanost s akcijom iti jedne od njihovih obavještajnih službi. Prilikom pokušaja dobivanja više informacija o cijelom incidentu, France-Press je zatražio od federalne tužiteljice iz Ženeve, Švicarska, izjavu da li je ona zatražila zapljenu, na što su dobili niječan odogvro iako je potvrdila da je ona pokrenula kriminalnu istragu Indymedia organizacije.
Talijanska sutkinja iz Bologne je potvrdila da je od američkih vlasti zatražila IP-ove dotičnih servera vezano za neke od vijesti koje su se pojavile na Indymediji Italija , ali je i ona odbacila bilo kavu vez s zahtjevom za zapljenom i hardwera. Fondacija elektronskih granica koja zastupa interese Indymedie u SAD-a je zatražila informaciju od FBI, State Depaertmenta te Saveznog okružnog suda u Teksasu tko je i zašto zatražio zapljenu i da li je ona bila iniciran od strane njih, no ni oni nisu imali više sreće jer su im redom predstavnici sve tri institucije zanijekali bilo kakvu vezu s zahtjevom za zapljenom servera.

Dakle, prošlo je više od dva tjedna, a sve se izglednijom čini mogućnost da je zapljenu zapravo zatražila i izvela neka vanzemaljska civilizacija koju je eto interesirao server preko kojeg rade organizacije koje se bore za nezavisnu riječ i misao lišenu cenzorskih filtra velikih medijskih korporacija. Independence day smo tako.
Šalu na stranu ovakav je događaj zabrinuo sve suradnike, čitatelje i posjetitelje Indymedije jer pokazuje koliko je parat onaj državni i onaj kapitalističkih spreman ići daleko i mimo osnovnih pravnih procedura da bi što je efikasnije moga kontrolirati disidentske pokrete i slobodno širenje relevantnih informacija. Svi vi koji se ne slažete s takvim postupcima možete svoju solidarnost izrazit potpisom na www.solidarity.indymedia.org.uk i na taj način pomoći razrješenju ove Dosje X zavrzlame.

TAHITI

Koliko je nas čulo za Francusku Polineziju? Malo. A tko od nas nije čuo za Tahiti? Barem jedan film ili jedna pjesma pozivala je na prekrasne pješčane plaže bogatog Tahitija gdje su svi stanovnici jednostavno presretni zbog našeg dolaska i gdje je svakome od njih najveća želja da, s jedne strane, predstavlja otoke naših najluđih maštarija, a s druge, pruži više nego adekvatan teren francuskim nuklearcima za testiranje još jednog u nizu svojih nuklearnih uradaka.

E pa Tahiti je dio francuske Polinezije i unutar državnog uređenja francuske republike funkcionira kao prekomorski teritorij na vrlo sličan način kao Guyana u Južnoj Americi. Naravno, s tom razlikom što su na Tahiti Francuzi umjesto zatvorenika slali kolonijalne gospodare, a u zadnjih 50 godina i nuklearne bombe putem čijih eksplozija su se izdigli do jedne od vodećih nuklearnih sila. Jasno je da prilikom svog, malog, nuklearnog eksperimentiranja nisu baš Tahiti izabrali za metu, no zato su bez problema nekoliko stotina milja dalje odlučili zračenjem stvarati nove i uništavati stare životinjske i biljne vrste.
Prije 6 mjeseci na lokalnim izborima na Papeeteu (ime najvećeg otoka Tahitijskog arhipelaga), nakon dugog niza godina, izbornu je pobjedu odnijela koalicija zagovornika nezavisnosti Oscara Temarua što se nije svidjelo dosadašnjim vlastodršcima usko povezanim s francuskim konzervativcima Jacquesa Chiraca. Putem dogovara i polupraznih obećanja provladina koalicija Gastona Flossea, koju podržava francuska vlada, ali i francuski doseljenici (kolonizatori), prije nepunih tjedan dana preuzela je vlast Skupštini i smijenila izabranog predsjednika Temarua.

Takav razvoj događaja je izazvao bijes stanovništva, koje je u najvećem broju ikada, oko 20.000 prosvjednika, izašlo na ulice Papeetea tražeći nove izbore i poništenje nelegalne odluke skupštine o smjeni dotadašnjeg predsjednika. Čak su se i francuski socijalisti Francois Hollande i Christian Paul uključili u bitku opravdano smatrajući kako je do promjene na vlasti došlo iz razloga zaštite privatnih interesa pojedinaca i destabilizacije teritorija koja će omogućiti dosadašnju praksu crpljenja prirodnih i društvenih bogatstva malog otočnog teritorija udaljenog desetinama tisuća kilometara od glavnog grada Pariza.

O kakvim se interesima radi postaje jasno kada se uvidi nekoliko činjenica. Prvo, nelegalni sadašnji provladin predsjednik fingira istovremeno kao i ministar turizma (grane koja donosi gotovo 90% prihoda) te kao ministar gradnje. Osim toga Flosse je i blizak obiteljski prijatelj Chiraca koji je njegovom sinu i rodni kum i čije veze zasigurno prelaze uobičajene prijateljsko rodbinske odnose. Flosse zagovara zadržavanje postojećih odnosa kolonizatora i koloniziranih ne iz razloga ne shvaćanja važnosti samoodređenja stanovnika toliko udaljenih od svojih političkih gospodara, već iz razloga što njemu i njegovoj političkoj partiji najviše odgovara zadržavanje sadašnjeg statusa quo i pozicija moći, u bogatom prekomorskom francuskom teritoriju. Za razliku od njega Oscar Temaru, bivši izabrani predsjednik je žestoki zagovornik nezavisnosti Tahitija koji je, uza sve to, još i aktivni protivnik nuklearne politike Francuske te je i sam sudjelovao u javnim kampanjama zaustavljanja nuklearnih pokusa na Moruroai i Fangataufi sredinom i krajem 90-ih prošlog stoljeća. Za njega Polinezija nije francuska Polinezija već Polinezija okupirana od strane Francuske. Iskreno gledajući nije teško se složiti s njegovom ocjenom.
Parlamentarna farsa se nastavlja, bojkotom zagovornika nezavisnosti svih sjednica Skupštine, no rasplet je na vidiku jer nakon jednog neuspjelog zasjedanja zbog nedostatka kvoruma potrebnog za izbor novog predsjednika, već na slijedećem zasjedanju je moguće odluku donijeti običnom većinom prisutnih što će se zasigurno i desiti. Snovi o nezavisnosti Tahitija će ostati samo to, a Francuska će i dalje beskrupulozno živjeti na «slavi» svojih kolonijalnih osvajanja.
Niti raj nije raj za one koji žive u njemu svaki dan i za razliku od punašnih turista svoju egzistenciju osiguravaju teškim radom najčešće na zadovoljavanju kretenskih potreba inozemnih posjetitelja

Malo (Više) Mozga br.13

NESVETO TROJSTVO KAPITALA, MMF, SVJETSKA BANKA I WTO

Danas pričamo o onome o čemu slušamo već godinama bilo da se radi o svakidašnjim događajima naših, umornih života bilo da se radi o svjetskim ekonomskim odnosima. Svi smo mi čuli za Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku, svi su čuli i za Svjetsku trgovinsku organizaciju, svi znaju sve o njima, od političara pa do nastavnika u školama, preko studenata i poljoprivrednika. Svi mi «znamo» sve što se ima o tome znati, a opet o konzekvencama ulaska tih institucija u naše živote ne razmišljamo, a kada to i činimo teško dolazimo do konkretnih zaključaka i stavova. Svakako dio odgovornosti leži na nama, jer je i naša inercija u procesu upoznavanja društva, doprinijela tajnovitosti koja okružuje ove organizacije, no čak i u zemljama s izraženijom političkom i aktivističkom kulturom od ove naše, činjenice koje se mogu bjelodano utvrditi, vezano za gore navedene institucije, su vrlo malobrojne. A opet, ne samo nama ovdje u Hrvatskoj, već čitavom svijetu nekolicina direktora, upravnih odbora, udobno smještenih u kožnim foteljama u Washingtonu, diktira gotovo svaku sferu života. Od onog što ćemo jesti i gdje ćemo to kupiti ili kako ćemo to uzgojiti do toga kako i na koji način ćemo biti plaćeni za svoj rad i trud. Svaki dio naše egzistencije dio je globalnog, ili regionalnog proračuna integracije ekonomski inferiornijih zemalja u tokove globalnog kapitalizma. Strašno komplicirana sintagma, ali jedna od najčešće upotrebljavanih u dopisima, smjernicama i inim postulatima MMF-a, SB i WTO-a. Običnom čovjeku takve kretenarije zagrnute u niz lijepih riječi ne znače ništa, no istina koja se krije iza takve floskulice je ono što naši i stranjski ekonomisti vole nazivati liberalizacija tržišta i strukturalne reforme. Čitaj: Pojeftinjenje rada, smanjenje socijalnih davanja i prava, privatizacija zdravstvenih službi, otvaranje tržišta na upliv stranog, korporativnog kapitala, premještanje ekonomske moći iz ruke domicilnog stanovništva u sjedišta velikih multinacionalnih kompanija,….itd.
Pa tko i što su te organizacije?
Krenimo od onih starijih koje su nastale pri kraju II. Svjetskog rata, u okviru uspostave Ujedinjenih Naroda, davne 1944. godine. Bretton-Woodsovim sporazumom iznjedrile su na vidjelo dvije institucije MMF i Svjetska banka. Motivacija za njihov nastanak bila je prije svega uspostava kontrole kretanje svjetske ekonomije i izbjegavanje ekonomskih kriza, kao što je bila ona 1929. i kasnije, koja je uzoravala goleme gubitke bogatim industrijalcima i još veće životne teškoće radnom stanovništvu. No nemojmo se zavaravati nikada MMF i Svjetska banka nisu imale niti će imati ulogu zaštite prava radnika i olakšavanje njihovog normalnog života, već im je primarni, a mnogi bi rekli i jedini cilj, osiguranje kontinuiranog razvoja svjetskog gospodarstva s aspekta onih koje to svjetsko gospodarstvo drže u svojim rukama. Prvenstveno pritom misleći na najjače industrijske države okupljene u akronimu G8 te multinacionalne kompanije diljem svijeta, čija su sjedišta, začudo, nalaze većinom unutar državnih jurisdikcija zemalja G8. Jačanje uloge ove dvije institucije započinje sredinom i krajem 70-ih prošlog stoljeća u vrijeme naftne krize te krize «loših dugovanja» zemalja u razvoju. Naime, u to je vrijeme, nakon nekoliko desetljeća kontinuiranog građenja gospodarstva zemalja u razvoju na primljenim zajmovima najbogatijih zemalja odnosno njihovih financijskih nacionalnih institucija, postalo jasno kako te zemlje dužnici jednostavno neće biti u stanju otplatit svoje dugove. Lavina je započeta obznanom Meksika 1982. kako nije u stanju otplatiti svoje dugove. Neotplaćivanje tih dugova imalo bi za posljedicu kako rušenje ekonomskih sustava zemalja dužnika tako i slabljenje ekonomskih sustava industrijaliziranih zemlja posebno financijskih institucija (banaka) koje su se našle pred kolapsom i bankrotom. U tom trenutku se pojavljuju MMF i Svjetska banka kao institucije koje preuzimaju dugovanja zemalja u razvoju na sebe, te «spašavaju» uzdrmala gospodarstva najbogatijih. Istina, takav je potez imao pozitivnog učinka za već ionako bogate, no za dužnike nije učinio ništa što bi moglo rezultirati poboljšanjem njihovog stanja. Preuzimajući dugove zemalja u razvoju, politika MMF i Svjetske banke zahtijevala je od vlada i gospodarstva tih dužnika značajna restrukturiranja, kako gospodarstva tako i političkih i socijalnih odnosa. U samo 30 godina više od 70 zemlja svijeta sklopilo je Programe strukturalne prilagodbe, poznate još kao i stand by aranžmane, kojima se od njih zahtijevalo otvaranje tržišta stranim kompanijama, pretežno etabliranim u državama, kao što su SAD-a, Kanada, Japan i EU, te ono što se naziva smanjenjem javne potrošnje. Posljedice toga za većinu gospodarstava zemalja dužnika bile su strašne. Smanjile su plaće, lokalna gospodarstva su kolabirala, osnovne usluge kao što su zdravstvo, vodoopskrba, i obrazovni sustavi postali su kolateralna šteta galopirajućem stranom kapitalu. Argentina 2001. i 2002. najeklektniji je primjer rasula koje nastaje vođenjem gospodarstva u skladu s zahtjevima MMF-a i Svjetske banke. No ni sama struktura tih organizacija ne ostavlja ni najmanju sumnju koja je njihova prava uloga. Za razliku od tzv. demokratskih institucija koje preferiraju sistem jedna čovjek – jedan glas, u ovim je institucijama to riješeno za neke puno jednostavnije. Sistem je poznatiji kao jedan dolar – jedan glas. Naravno, to za posljedicu ima presudan utjecaj bogatih u politici tih institucija pa nimalo ne čudi činjenica da SAD-e imaju 17% glasova u MMF-u, što im je i više nego dovoljno da bilo koju odluku koja se donosi u okviru njega, kada ne odgovora njihovim interesima, stopiraju postavljanjem nepremostivog veta (za veto je potrebno 15% glasova). S druge strane, politika Svjetske banke i odlučivanje unutar nje se nimalo ne razlikuju jer je svaki dosadašnji predsjednik iste bio američki državljanin. Naravno da je to samo slučajnost, kao što je i slučajnost da su najveće kompanije na svijetu smještene u SAD-u (barem njihovih upravni odbori), a najbogatiji ljudi na svijetu redom dolaze iz SAD-a. Ne radi se tu jedino američkom merkantilizmu i imperijalizmu jer i kompanije koje nisu američke koriste sve blagodati MMF-ovih stand by aranžmana pa se o nacionalizmu kompanija ne može govorit jer kapital ne poznaje granice, on poznaje samo profit. Nije zgorega spomenuti relativno slabo znanu činjenicu da 221 osoba, najbogatija naravno, ima u svom vlasništvu sredstva koja premašuje dohotke 41% svjetske populacije. To je također posljedica ovakve financijske i gospodarske politike.
Svjetska trgovinska organizacija (WTO) puno je mlađa sestra MMF i SB-e, čija je egzistencija doduše zamišljena iste te 1944. u okviru sporazuma GATT (Opći sporazum o trgovini i tarifama), no koja je svjetlo dana ugledala tek 1. siječnja 1995. godine. Njezin je rad ponešto poznatiji i naši ljudima ovdje, a jasno je bio vidljiv prije dvije godine prilikom zahtjeva Zelene akcije za zabranom uvoza GMO-a te zabranom njihovog uzgajanja, na što su SAD-e reagirale prijetnjom tužbom pred odborom WTO-a. Hrvatska se, kao što to uostalom i sami znate, povukla i donijela polu-kompromisno rješenje koje nije rezultiralo zaštitom poljoprivrednih, organskih proizvoda, već, kao što smo nedavno vidjeli, kontaminacijom organski uzgojenih biljaka. No WTO nije samo to, nažalost, ona je mnogo toga više. Ona je organizacija koja određuje pravila igre trgovanja s ljudskim životima i čija su pravila kada saznate za njih sve samo ne humana. Naime, ne znam da li znate da je WTO odlučila kako vladama nije dopušteno zabraniti uvoz i distribuciju proizvoda na osnovu načina na koji je taj proizvod proizveden, što drugim riječima znači, da je više nego jasno legalizirao upotrebu dječjeg rada, neplaćenih prekovremenih, robovskih odnosa i slično. Drugo, ne smije se ni pod koju cijenu zabranjivati uvoz i distribucija proizvoda kompanija za koje se znaju da surađuju s nekim od zločinačkim režima kao što je vojna diktatura u Mynamaru ili nekad i Indoneziji. Naravno, ne zaboravimo da se zahtjevi kojima se traži čišći zrak upotrebom čišćih domaćih, ali i stranih naftnih produkata, kao što je to bio onaj u SAD-u 1993. (US Celan Air Act), ne dopuštaju odnosno zabranjuju. No on što je, možda, jedan od najnehumanijih aktova te organizacije je svakako usvojenje Sporazuma o pravu intelektualnog vlasništva poveznog s trgovinom ( tzv. TRIPS agreement). On eksplicitno zaštićuje, ne proces izrade nekakvog dobra nastalog intelektualnim vlasništvom, već sam proizvod. Što to ima za posljedicu? Pa, kada se uzme u obzir da su svi lijekovi, vodećih mulitnacionalki, koji se koriste u borbi protiv ljudskih zaraza i bolesti( AIDS npr.), zaštićeni ne kao procesi izrade, već kao produkti, onda postaje nemoguće nekoj drugoj zemlji napraviti jeftiniji lijek istog sadržaja (kemijskog) dostupan njenim građanima. Iako gotovo polovica zaraženih u svijetu živi u Africi, zaštitom proizvoda, odnosno prava patenta na lijekove, i njihovom cijenom, onemogućeno im je liječenje koje bi im moglo produljiti i osigurati kvalitetan život. Zašto? Zato što si nacije koje preživljavaju s jednim dolarom dnevno ne mogu priuštiti nekoliko stotina dolara skupe lijekove mjesečno, a zbog TRIPs i WTO-a ne mogu proizvesti iste lijekove jeftinijim procesom. A vodećim farmaceutskim kompanijama nikako nije na prvom mjestu ljudsko zdravlje već jedino i uvijek čisti profit. To je bit WTO-a, čija je i Hrvatska postala ponosni član 1999. godine.


IMAMO JADRANKU KOSOR!

Da, dragi čitatelji možemo konačno odahnuti. Vjerujem da, uostalom, kao i svaka osoba u našoj maloj zemlji za veliki odmor, niste jednostavno mogli dočekati saznanje, koji će od stranačkih faca, HDZ kandidirati kao glavnog oponenta na predstojećim predsjedničkim izborima. Pa iako se s imenom Jadranke Kosor špekuliralo prije neko vrijeme, njena je kandidatura po ocjenama političkih analitičara, nepravedno zanemarena u korist aktualnog potpredsjednika Vlade i ministra zdravstva Andrije «želim ispis telefonskog računa» Hebranga. No, onako, ničim izazvani, na sjednici središnjeg odbora u nedjelju nakon višemjesečnih peripetija, vlastodršci su odlučili, po prvi put u povijesti svoje stranke kandidirati ženu. Hvalevrijedno je, svakako ćete se složiti, da su naši patrijarhalni puleni suzbili svoje macho nagone i zašutiti te podržali kandidaturu, istini za volju, jednoj od čelnih osoba, reformiranog HDZ-a.
Već u jučerašnjem intervju danom za novine Jadranka Kosor istaknula je da je svjesna težine zadatka, ali da se nada kako će građani prepoznati u njoj kvalitetnu alternativu dosadašnjem predsjedniku, naglašavajući vrlo eksplicitno kako je pred već neko vrijeme dobila potporu za svoju kandidaturu i od mreže ženskih grupa u Hrvatskoj. Moram priznati da gledajući sadašnju situaciju nema baš ničega previše spornog da ženske grupe, kojima uostalom jedan od glavnih ciljeva je potpuna ravnopravnost spolova, podrže ženu za predsjedničkog kandidata. No pitam se da li bi pri tome trebalo ipak zadržati određen kritički diskurs i razmisliti da li je spol jedina kvalifikacija kvalitetne predsjednice. Posebno kada se zna da je ta ista Jadranka Kosor jedna od Tuđmanovih pionirki, čija je politika bila sve samo ne napredna na pitanju uloge žene u društvu. Ne zaboravimo da su neke od njegovih ministrica uvodile običaje dizanje od stola kada muškarac dolazi ili odlazi te da je uloga njegove supruge u političkom životu bila marginalizirana koliko god je to bilo moguće. HDZ bez obzira na sadašnju proeuropsku profilaciju svoj politički uspjeh duguje donekle svom ukorijenjenom tradicionalizmu čiji je integralni dio patrijarhalnost kao način vođenja ne samo obitelji već i društva. Ne zaboravimo da golema većina glasačkog tijela HDZ dolazi upravo i sredina gdje je uloga žene još uvijek svedena na brigu o obitelji i muževim/očevim/bratovim potrebama. No, s druge strane taj HDZ je ipak osvoji najveću količinu glasova na prethodnim parlamentarnim izborima pa se bez pretjeranog razmišljanja da jednostavno zaključiti kako je HDZ-ova retorika iz polovice 90-ih ništa drugo doli odraz stanja u društvu koje još uvijek nije u stanju uvidjeti da spol nije kvalifikacija sposobnosti. Tradicionalna uloga žene kod nas prevladava čak i u onim urbanim sredinama koje za sebe vole misliti kako su svoja zaostala i nazadna razmišljanja ostavila daleko iza sebe. No stanje u kojem se žena u društvu sada nalazi, bilo to na radnom mjestu gdje još uvijek za isti posao biva manje plaćena, bilo u obitelji gdje njena uloga majke, odnosno osobe koja u svojim rukama drži konce obitelji, nije značajnije promijenjeno u ovih 15 godina. Pa ni u ovih 5 godina. A siguran sam da je ni eventualna pobjeda Jadranke Kosor na izborima neće promijeniti. Više je razloga za to. Politički sustav u nas sveo je ulogu predsjednice, u slučaju njenog izbora, na ništa drugo od komentatora političkih događanja te svojevrsnu savjest pojedinih političkih interesa. Nadalje, ona izvršna, prava vlast ostaje u rukama HDZ-DC vlade koja odlaskom Jadranke Kosor gubi ionako premali broj ministrica na važnim pozicijama, a HDZ svoju politiku temelji na istim onim zasadama iz 90-ih bez obzira na promijenjenu retoriku. I na kraju položaj žene u društvu ne može, nažalost bit izmijenjen pobjedom jedne Jadranke Kosor već radikalnom izmjenom postojećih odnosa u društvu, koje uz pomoć svih naprednih snaga prvenstveno moraju izboriti žene. Nadam se da će ženska mreža prije javnog podržavanja pojedinih kandidatkinja razmisliti o tome podržava li se osoba ili politika te osobe jer ako je točno ovo drugo, malo će dobroga za položaj žena biti učinjeno, a moguće je da će i same organizacije ženske mreže izgubiti dio povjerenja javnosti. Ne samo politička ravnopravnost, već potpuna društvena, ekonomska, socijalna, i na kraju politička ravnopravnost za sve koja se ne može izboriti institucionalnim promjenama već direktnim akcijama.


ČIST KAO ANĐEO MERČEP

Eto, nekako je postalo nemoguće ne osvrnuti se na «Nedjeljom u 2», s obzirom da nas urednik istoimene emisije u zadnje vrijeme časti, doduše intrigantnim, ali zato ništa manje diskutabilnim gostima. Prvo nas je prošlu nedjelju uveseljavao gospodin Šeks čiji su zahtjev za većim i češćim pojavljivanjem na televiziji na dalekovidnici očito vrlo ozbiljno i doslovno shvatili. A onda nam je svoju veličinu jučer prezentirao T. Merčep, osoba ne baš najugodnije reputacije. Iskreno govoreći ne želim ulaziti u sadržaje niti jednog niti drugog gostovanja, ali ne mogu se ne osvrnuti na izjave dotičnog T.M. kako do zločina u Pakračkoj poljani počinjenih od strane tzv. Merčepovaca nikad nije došlo te kao su to pusta izmišljanja zamaskiranih urotnički krugova. S obzirom da se o toj temi kod nas pisalo u zadnji par godina nešto intenzivnije pozivam se one koji su zainteresirani za saslušanje činjenica neka potraže stare brojeve splitskog Feral Tribune, posebno onaj u kojem je intervju/priznanje Bajramovića, kako bi uvidjeli da zato što netko nešto priča na televiziji ne znači istovremeno da je to i istina. Sudski procesi su uslijed nagle izmjene sjećanje, zna se, propali, ali istina ostaje.


GLAD JE VRAG, A JEFTINA HRANA RJEŠENJE

U nedjelju je u Rijeci u prostoru bivše kavane Kontinental, održano je nesvakidašnje događanje. Naime, uslijed valjda, potreba za izraženijom medijskom kampanjom sadašnje je vodstvo Conta odlučilo organizirati 50% jeftiniji dan za sve slatke artikle kojih ima u povećim količinama. Uz to, kao posebna atrakcija, podijeljena je i torta od moćnih sto kila radoznalim mališanima, ali i onim velikima u njihovoj pratnji. Vijest je objavljena u Novom listu, a i sam sam svjedočio cjelokupnom događanju, no vijest samo po sebi sigurno nije razlog ovome osvrt. Prizor koji je u biti u najboljoj mjeri ocrtao stanje društva u Rijeci bio je onaj red ljudi koji je bio stvoren i prije samog otvaranja kavane. Tužno je kada se u društvo kao što je ovo naše pomoli na obzoru mogućnost za jeftinijom prehranom, kolik veliki broj ljudi gonjen najvećim dijelom teškom materijalnom situacijom pohodi takve događaje. Redovi gladnih i manje gladnih, ali u svakom slučaju uštede željnih sugrađana secirale su ovo društvo u tančine. Nije problem dijeljenje hrane, niti je problem jeftinija usluga, no problem svakako je činjenica da takve situacije izazivaju maltene stampedo ljudi željnih okrepe. Vjerujem da nije stvar u kvaliteti kolača već u potrebi pojedinaca da zadovolje osnovne biološke potrebe za unosom hranjivih tvari pa bile one zaokružene visokim razinama kolesterola i glukoze. Slijedeći put kada se nešto sličnoga desi, redovi će bit jednaki kao ne i duži, a dijelit se može bilo što što barem privremeno stvara osjećaj sitosti. Sjetimo se samo srdelica i vina u predizbornim kampanjama ili pučkim feštama. Hrana je možda drugačija, motivacija za sudjelovanjem ostaje ista.


IRAK – NAŽALOST NIŠTA NOVO NA ISTOKU

Zadnji put nismo pisali ništa novog o onome što se dešava u nekadašnjoj kolijevci civilizacije. Zašto? Pa, moram priznati da je osnovni razlog bio to što ono najgore ne prestaje ponavljati iz dana u dan, a rješenje se ne nazire ni izbliza. Irak je još uvijek razrušene i okupirana zemlja čija je toliko obećavana blistava budućnost sve dalje i dalje. Bijeda i jad s kojom se suočavaju stanovnici Bagdada, Falluje, Basre, Najafa i svi onih ostalih mjesta s kojih nas redovno izvještavaju puleni svjetskog manistream novinarstva čine se nepremostivima. Nekoliko je stvari sigurno. Irak bez obzira na relativno brzu vojnu pobjedu okupacijskih koalicijskih snaga u glavama svojih stanovnika nije pobijeđena zemlja niti će se mišljenje o tome izmijeniti bez obzira na sve učestalije iznenadne posjete državnika okupacijskih snaga. Otpor okupaciji predvođenoj američkim i britanskim snagama raste iz dana u dan i više nije ekskluzivno vezan za ostatke bivšeg vojnog režima, niti za sunitsku manjinu. Šijiti, većinom okupljeni u Mehdijevoj vojsci oko Moqtade Al-Sadra, čine jednako impresivnu gerilsku snagu kao njihovi sunitski sunarodnjaci u onome što se naziva sunitski trokut. Nezadovoljstvo prosječnih Iračanina koji ni na koji način ne sudjeluju u otpru, raste iz dana u dan, a siromaštvo, korupcija, strah se uvlače u sve pore društva. Također je jasno da se u Iraku na strani pobunjenika, kao nekad Afganistanu 80-ih, bori i golema količina unovačenih «božjih ratnika» koji u svojim misijama ne prežu od ničega pa ni najtežih terorističkih činova koji najčešće pogađaju civile. No jednako je tako jasno kako i okupacijske snage u svojim akcijama sve češće zanemaruju kolateralnu štetu inače rado korišten akronim za civilne žrtve. Rat iz dana u dan jača i bez obzira na najavljenu akciju Amerikanaca u Falluji i čak eventualnu pobjedu u bici za kontrolu nad tim gradom, postaje sve jasnije kako otpor samo od sebe, pirovom vojnom pobjedom neće nestati. Taj je otpor možda u početku bio pretežno proizvod ostatak bivšeg režima i snaga lojalnih Saddamu Huseinu, no posve je jasno posebno na primjeru šijitskih milicija, kako je taj isti otpor dobio odlike općeg ustanka. Bitke nikad prije nisu vođene na toliko istovremenih frontova s toliko različitih aktera, a žestina samih sukoba nikad nije bila ovolika. Precjenjujući vlastite mogućnosti efektivne okupacije zemlje te podcjenjujući gerilski otpor iračkih građana/ki Amerikanci iz dana u dan borje gubitke prevelike za njihovu nacionalnu savjest. Da, istina njihovi gubici danas nisu ni izbliza onima koje se imali za vrijeme Vijetnamskog rata, ali ne zaboravimo da je Vijetnamski rat trajao više od 11 godina, s gotov na koljena bacio najjaču zemlju svijeta, i izbrisao s lica zemlje cijelu generaciju mladih ljudi na obje strane, a Vijetnam ostavio bez 2 milijuna svojih žitelja. Sličan se scenarij odvija i u Iraku. Iračani, u daleko većem broju pokapaju generacije za generacijama ostavljajući nekad ponosnu zemlju bez osnovnih životnih resursa; ljudi. S druge strane defetizam koji se uvukao među američke i britanske vojnike uzima svog danka i sve je veći broj onih koji odbijaju zapovijedi ili napuštaju svoje vojne postrojbe riskirajući čak i vojni zatvor. A svakako se povećava iz dana u dan broj onih kojima iračka avantura prestaje biti to i postaje noćna mora. Gdje je agoniji kraj?
Neki od analitičara pretpostavljaju da bi povlačenje Amerikanca iz Iraka za posljedicu imalo otvaranje mogućnosti općeg građanskog rata sličnog onome u Afganistanu nakon povlačenja Rusa ili u Kongu nakon povlačenja Belgijanaca. Neki pretpostavljaju da bi uslijed povlačenja interesi naftnih kompanija koji su bile osnovni razlog ove ludosti, ostali nezaštićeni i time još dodatno ionako naftnim kolapsom opterećeno američko gospodarstvo. Neki tvrde da bi povlačenjem bilo dano do znanja teroristima svih vrsta, vjera i nacija kako je njihova taktika ukoliko je spremna na goleme žrtve uspješnija od one golemog i moćnog vojnog američkog stroja i dala im nova krila u širenju svojih ideja terorističkim akcijama. Neki smatraju da bi povlačenje bilo najbolje što se može učiniti za iračko društvo i gospodarstvo.
No nitko nije sigurna u ništa. Sigurno je da bi povlačenjem Amerika nakon dugo vremena ponovo bila kažnjena za svoju ulogu kreatora i kontrolora svjetske politike. I sigurno je da bi Irak još godinama snosio posljedice Bushovog širenja naftne imperije što ne treba ni čuditi kada se zna ,da je gotovo cijela infrastruktura uništena američkim bombardiranjima, osim one naftne, naravno, i kada se zna da je oporavak, gospodarski i socijalni, nemoguće bez efektivne kontrole prirodnih i društvenih resursa Iraka od strane samih Iračana. Teško je pretpostaviti išta sa sigurnošću, no može se reći da je američka eskapada koštala Irak i svijet toliko nesreće da će se dugoročni učinci ove gluposti osjećati još desetinama godina nakon što vijesti iz Iraka prestanu puniti novinske stupce.


KONTRAVERZA EUROPSKOG SOCIJALNOG FORUMA U LONDONU

Iako se u našim medijima vrlo šturo izvještava o takvim događajima nama se čini kako ova vijest ipak zaslužuje svojevrsnu medijsku pozornost. Protekli vikend je u Londonu u organizaciji ESF (European Social Forum) održan sastanak niza organizacija koje su usmjeren na izgradnju drugačijeg svijeta od ovog što nam se danas nudi. Zajedno s samom konferencijom održane su demonstracije širokog spektra od kojih su najimpresivnije bile one u subotu gdje se protiv rata u Iraku okupilo oko 70 000 ljudi po procjeni organizatora. No kontraverza nije u nedostatku izvještaj s samog događanju u manistream medijima već u sukobu oko i unutar samog ESF. Sve je počelo danima prije kada je nizu aktivista pretežno radikalnijih lijevih usmjerenja onemogućen ulazak uopće u Ujedinjeno Kraljevstvo bez nekog većeg opiranja Londonskog ESF. Zašto? Pa vrlo vjerojatno i zato što je londonski gradonačelnik Ken Livingstone jedan od organizatora ESF, ali i jedna od glavnih figura u Novoj laburističkoj partiji Tonya Balira. Čovjek koji je zaslužan za proces privatizacije Metroa u Londonu te niz drugih vrlo neoliberalnih poteza koji mu jednostavno odriču pravo da govori i nastupa s pozicija protivnika ovakvog ekonomskog uređenja. No problemi nisu stali tu. Na zahtjev organizatora taj je isti Linivgstone održao pozdravni govor što je još dodatno razbjesnilo istinske protivnike neoliberalističke globalizacije i militarizacije društva. Kulminacija se desila u večernjim satima kada je grupa od 300 – injak prosvjednika, bez akreditacije još jedna od gluposti izmišljena u ESF London, upala u dvoranu u kojoj se održavala konvencija i zatražila dolazak svih ljudi iz ESF s njihovih pozicija optužujućih, posve opravdano, za suradnju s onim protiv koga se načelno bore. Kritičari ESF s pravo ukazuju kako je ovaj ESF usmjeren na sasvim druge ciljeve od zaključaka Svjetskog socijalnog foruma iz Porto Alegrea, koji ni sami istini za volju ne predstavljaju promjenu, i kako ih utemeljena kritika kao organizaciju više ne zanima. Posebno se ističe situacija vezena s međunarodnim prevoditeljima, njih 500, koji su volonterski željeli sudjelovati na konferenciji, ali su odbijeni i umjesto njih je kontaktirana profesionalna organizacija koja svoje usluge itekako naplaćuje. Situacija postaje ozbiljnija kada se zna da su upravo ti prevoditelji bili među onima kojima je onemogućen dolazak u UK. Pokazuje se još jednom da su organizacije kao što su socijalni forumi daleko veći problem za pokret usmjerene protiv ekonomske globalizacije jer u svojim redovima ne dopuštaju i najmanji glas kritike, a s druge strane nisu i spremni i ne žele istinski se uhvatit borbe za promjenu svijeta jer ih pozicije koje su si osigurali čine previše ovisnim o blagodatima medijske pažnje.

Malo (Više) Mozga br.12

Dobrodošli na novi ciklus "Malo (Više) Mozga"!

Nakon napornog ljeta, obilježenog tko zna kakvim intelektualnim i tjelesnim naporima, sjeli ste u kakav pomno odabrani kutak svoje slobode, pitajući što je to što bi taj trenutak mira moglo do kraja zaokružiti u smislenu cjelinu. I taman kad ste pomislili kako je uslijed sve očajnijeg stanja naših novinarskih tiskovina propuštena još jedna prilika za aktiviranjem moždanih vijuga dobili ste, tada još, neprovjerenu informaciju da se Malo (Više) Mozga vraća, pa sad, možda, ne baš na velika, ali svakako na nekakva vrata. Još u nevjerici, istrčali ste iz svoje oaze mira i slobode, prišli prvom viđenom kolporteru i drhtavim glasom upitali «Je li istina?» znajući kako nikakvo daljnje detaljiziranje vašeg nauma nije potrebno. Kolporter kao što je već to i do sada navikao, nagnuvši glavu u lijevu (uvijek lijevu) stranu, razmaknuo je usne u osmijeh, koji bi nehajnom prolazniku ličio više na pokušaj rješavanja ostataka jutrošnje marende nego na jasan odgovor, i dao vam jasno do znanja da ste ipak stigli na vrijeme po još jedan lucidan primjer aktivističkog promišljanja svijeta.

Da, dragi naši čitatelji, vratili smo se. I iako je gore opisana situacija još uvijek samo san ovog uredništva, i ostatka ekipe okupljene oko ideje Malo (više) Mozga, nadamo da će jednoga dana neki sličan scenarij biti bliži realizaciji izvan intimno psihološkog proživljavanja autora ovih redaka.
Prošlo je podosta vremena otkad smo izdali zadnji broj ovog literarnog uratka i jednako toliko vremena od zadnje projekcije/tribine, kojima smo nastojali obraditi aktualne teme suvremenog života i naše političke stvarnosti. No, kao što to često biva slučaj, vrijeme nije imalo ni najmanje razumijevanja za naše intimne potrebe za odmorom već je neumitno nastavilo u naše živote donositi glasnike, nažalost puno češće, onih loših vijesti. Iako bi dobronamjerni čovjek mogao pomisliti kako će oni čiji konci kontroliraju našu svakodnevnicu izgubiti energiju i želju za pletenjem svojim političko intrigirajućih mreža uslijed sada već očito pretjeranih ljetnih i proljetnih vrućina, čini se da su dame i gospoda iza neprobojnih vrata umišljene veličine sasvim jednostavno naučila funkcionirati i onda kada svi normalni ljudi traže samo koji sat duže odmora u hladu. I ne samo to, upravo je postalo jasno kako uslijed pretpostavljam pregrijavanja moždanih stanica, u onih koji ih još i posjeduju, a možda čak i koriste, vlastodršci diljem svijeta čine sve veće i teže povrede osnovnog ljudskog dostojanstva.

U našim se krajevima takav smjer očituje u od maltene otvorenom dodjeljivanju koncesija za izgradnju autocesta tvrtkama čija reputacija zaslužuje u najmanju ruku javno preispitivanje motiva njihovog angažmana, preko otvorenih kršenja jalovi predizbornih obećanja, pa do najnovijih međugraničnih ludorija dvije državice opsjednute vlastitom veličinom oko, ako ćemo prosuđivati kroz prizmu uložene energije u sporu, najbogatijega ribolovnog, naftnog, plinskog, mineralnog morskog nalazišta na cijelome svijetu, koje je za divno čudo baš svoje mjesto našlo u između ili unutar granica dviju inače dobrosusjedskih država.
Slabovjerni, sram ih bilo, bi možda mogli pomisliti kako zapravo ovakva situacija kontinuiranog zaoštravanja odnosa na međunarodnom planu između dviju bivših saveznica, ima za cilj skretanje pogleda s problema na unutarnje političkom planu, no takvi bi, uvjeravaju nas kroz sve vrste medija, bili u krivu. Jer ni za Hrvatsku, a bogami ni za Sloveniju nema većeg i značajnijeg pitanja od Piranskog zaljeva, dvije nautičke milje i svog toga već spomenutog bogatstva. Da nije istinito bilo bi Pythonovski smiješno. Naime za to isto vrijeme, skrivena od pogleda javnosti, najjača, uostalom i vladajuća, stranka vrši lagani teror nad onom «demokratičnijom» oporbom svodeći njih, njihove zastupnike/ce na fikuse primjerenije nekakvom ne baš prebogatom botaničkom vrtu nego nečemu što volimo nazivati parlamentom. Da ne govorimo da je kroz ovo razdoblje donesen niz odluka kojima se, recimo, za sada još neće vraćati dug umirovljenicima, niti će doći do smanjenja PDV, niti će se povećati plaće zaposlenima u školama i visokim školama, niti će se zbrinuti 700 radnika HT-a koji život obojen ružičastom očigledno doživljavaju i spektru neke druge boje, itd. itd.

U krajevima udaljenim nešto više od pukih 30 kilometara stvari ne izgledaju ni najmanje boljima. Najbogatija država svijeta promptno se sprema između dva zla ipak izabrati ono veće koje u svojem naumu istrebljenja svake možebitne, ali prije svega naftom bogate, prijetnje «slobodi i demokraciji», ne preže od ničega. Čak ni od zaštite te iste slobode i demokracije kroz njena eksplicitna kršenja, kako izvan tako i unutar granica svoje jurisdikcije.
Nekad jedina država takmac američkom načinu života, izazvana suludim napadom na djecu, kreće smjerom Bushove doktrine zanemarujući, uostalom kao i njena bivša suparnica, staru istinu da je za kvalitetno rješenje problema potrebno ukloniti njegove uzroke, a ne anulirati posljedice koliko god one bile grozne. Doktrina preventivnog rata i kolektivnog kažnjavanja koju već desetljećima Izrael sasvim «kvalitetno» provodi postaje naša svakodnevnica diljem svijeta i više se ne postavlja niti pitanje opravdanosti takve politike već se, s ono malo zdravog razuma preostalog u nama, pokušava shvatit enormnost pogubnih posljedica koje ostaju u naslijeđe generacijama koje slijede za nama.
Jasno je, bogati se samo bogate, a siromašni ionako u računicama globalizacije nisu predstavljali važan faktor. Umjetno stvorena cijena nafte osiromašuje ionako već siromašne slojeve društva omogućavajući istovremeno pojedincima u upravnim odborima naftnih kompanija još bezočnije bogaćenje. Zemlja, prirodni resursi se otimaju od domorodačkih zajednica i predaju u ruke onih koji će «bolje» znati iskoristiti njihove ekonomske kapacitete. Posvuda se u i ime smanjenja javne potrošnje, uključujući i zemlje razvijenog zapada, ukidaju značajke socijalne države, dok socijalno blagostanje ostaje samo termin iz knjiga koje se sada još jedino nalaze u prašnjavim policama nešto opremljenijih knjižnica.
Socijalni pokreti, aktivisti/ce i njihova uloga u svakodnevnom životu iz gore navedenih, ali i iz još mnogo, mnogo više razloga postaju zadnja crta obrane sad već samog prava na život. Odgovornost koja leži na nama, a koju nosimo ne samo u odnosu prema samim sebi već i prema onima koji tek trebaju doći, mora prerasti iz trenutka spoznaje u proces aktivizacije, u svakom pogledu. Luksuz zatvaranja oči na bjelodano gušenje slobode i prave demokracije, pretpostavljanje kompetativnosti ljudskoj solidarnosti, eklektično preuzimanje nametnutih sustava vrijednosti serviranih u poklon paketu kapitalizma moraju u nama, našim akcijama i našem prkosu naći dostojnog protivnika.

Zato «Amandla» pokretanjem novog ciklusa aktivističkih tribina, nastoji za jedan stol dovesti sve koji su zainteresirani za promjenu i koji su za nju spremni žrtvovati pa barem dio svog slobodnog vremena. Mi smo tu da pružimo mogućnost vama da djelujete, zajedno s nama ili sami, na rješavanju društveno ekonomske zbilje našeg grada, države, ali i svijeta, i da koristeći se matematičkom formulom da su tri glave pametnije od dvije, a četiri od tri, pokažemo da nećemo posustati.

Zato dobro nam došli na novi ciklus projekcija «Malo (Više) Mozga» koji od ovog ponedjeljka 11. listopada 2004. kreću manje ili više starom ruhu.


OTKRIVENI TRANSKRIPTI S BRIJUNA OD 31. SRPNJA 1995!?!?!

Novinski naslovi koji u nas zure u zadnjih par dana svu su svoju pozornost uputili možebitnim transkriptima razgovora vođenog na Brijunima netom prije pokretanja akcije «Oluja», u kojoj je sudjelovao gotovo cjelokupni tadašnji državni i vojni vrh Hrvatske. Otkriće samo po sebi ne predstavlja nikakvu vijest, s obzirom da se o tim, i takvim, transkriptima nagađa godinama, kako u krugovima javne riječi tako i u onim krugovima koje u šali volimo nazivati Haški tribunal za zločine na području bivše Jugoslavije. Ono što je uznemirilo duhove javnosti su riječi izrečene od strane tadašnjeg predsjednika Republike, svima dobro poznatog i u to vrijeme u okviru hrvatskog puka, veoma popularnog teoretičara radničkog pokreta dr. Franje Tuđmana. Taj je momak čini se vrlo eksplicitno izdao zapovijed koja je za cilj imala ne samo slomiti obranu i vlast Krajiških vlastodržaca, već je za cilj imala sustavno proganjanje cjelokupnog stanovništva, naravno pretežno srpske nacionalnosti s područja Krajine. E sad, mene osobno pomalo čudi što je do ovakve reakcije (9 godina kasnije) uopće i došlo, jer onima, koji su u to vrijeme bile žrtve medijske kampanje jedinstva hrvatskog bića, čistoće hrvatskih prostora, izjave tog tipa izašle iz usta prevrlog vrhovnika ne predstavljaju ni najmanje iznenađenje. Pa zar zaboravljamo kako je taj isti tip hvalio porijeklo svoje žene zahvaljujući, ne znam kome, što mu supruga nije Srpkinja, a bogami ni Židovka. Uostalom golema većina tadašnjih istinskih oporbenjaka, dakle iz te skupine svakako izuzimam SDP i njegove satelite, koji su pretežno bili okupljeni oko Feral Tribuna te HHO-a je javno iskazala utemeljenu sumnju u pozive hrvatskog predsjednika srpskom stanovništvu na ostanak u Hrvatskoj. Epilog priče svima je i više nego poznat. 200 000 ljudi izbjeglo s okupiranih područja, stotine ubijenih civila i na stotine spaljenih i opljačkanih kuća teško mogu bit opravdani individualnim činom ludila pojedinaca na terenu. Logikom postupanja naših, ali i Haškog suda, te adekvatnom ocjenom tadašnjeg političkog stanja u zemlji, dolazimo do zaključka, uzimajući u obzir optužnice protiv pojedinih visoko pozicioniranih vojnih zapovjednika, kako nitko od njih nije niti je mogao postupati autonomno ili čak protivno odlukama vrhovnog gospodara ove države pa otkriće transkripata koji to potvrđuje ne treba čuditi ni osmoškolca, a kamoli perjanice hrvatskog novinarstva.


LJEPOTA STAND BY ARANŽMANA MMF I HRVATSKE

Polako na vidjelo počinju izlaziti činjenice koje se kriju iza nedavnih pregovora i sklapanja novog stand by aranžmana MMF-a i hrvatske vlade. Ne treba čuditi kako je bez obzira na deklarativno suprotnu gospodarsku politiku ove i prošle vlade, smjer kojim se krećemo jasno orijentiran na tzv. smanjenje javne potrošnje što najčešće u prijevodu znači smanjenje izdataka na grane ekonomije čija je profitabilnost upitna. Naravno, ne zaboravimo da se približavaju i predsjednički, ali i lokalni izbori pa je ovoj Vladi nešto teže slijediti pravac kresanja socijalnih prava koje je tako zdušno provodila ona bivša socijaldemokratska (!?) i vjerojatnije je za očekivati kako će do tih kresanja doći nešto suptilnije nego je to bilo sa slučajem izmjene Zakona o radu. No do kresanja će svakako doći. Logično bi bilo očekivati daljnju liberalizaciju tržišta rada, što znači zapravo, smanjenje naknada u slučaju otkaza ugovora o radu i smanjenje otpremnina, sklapanje radnih ugovora isključivo na određeno vrijeme najčešće u trajanju do 6 mjeseci, onemogućavanje kolektivnog pregovaranja kao taktike zajedničkog rješavanja egzistencijalnih pitanja zaposlenika/ca, smanjenja iznosa socijalne naknade ili naknade u vrijeme nezaposlenosti, ili postrožavanje uvjeta za ostvarivanje prava na takve naknade….Rukom pod ruku s tim smjerom, ovaj put nisu četiri stađuna, već vrlo vjerojatno smanjenje prava iz sustava osnovne zdravstvene zaštite uključujući smanjenje liste lijekova dostupnih na teret HZZO-a, operativnih zahvata pokrivenih primarnim osiguranjem, i okretanje prema sve izraženijim zahtjevima krupnog kapitala ka privatizaciji zdravstvenog sustava i sustava zdravstvenog osiguranja.
Za to vrijeme naši se ekonomski stručnjaci (Lovrinečević ekonomski analitičar iz Zagreba) čude što dio obespravljenih diže svoj glas protiv takvog trenda. Naime, dotičnom se nije svidjelo to što radnici/ce u javnom sektoru ne posustaju u svojim zahtjevima za većim plaćama, boljim kolektivnim ugovorima itd. dok njihove kolege zaposlene u privatnom sektoru ne ostvaruju ni trećinu onog s čime zaposleni u javnom sektoru raspolažu. Ne želim uopće ulaziti u opravdanost stanja u kojem se nalaze radnici/ce u privatnom sektoru, koje je posljedica upravo spomenute «liberalizacije» tržišta rada, već samo naglasit kako se donekle slažem da bi veća doza solidarnosti trebala postojati između radnika/ca ta dva sektora gospodarstva, ali istovremeno treba istaknuti kako borba jednih za svoja prava nikako ne znači omalovažavanje prava onih drugih i obratno. Dapače, organiziranjem na principima slobodnih sindikata bi zaposleni u privatnoj sferi mogli izvući daleko više koristi od one koju imaju danas. Bez obzira na filozofiranja ekonomskih stručnjaka jedna stvar mora biti jasna a to je da radnik/ca dolazi uvijek na prvom mjestu i njegovi zahtjevi trebaju biti prvi poštovani i zadovoljeni onda tek na dalekom drugom dolazi potreba zadovoljenja društvenih potreba. Dok provodimo gospodarsku politiku MMF-a i globalno kapitala to jednostavno nije moguće.

BIG BROTHER VAS GLEDA I MALTRETIRA

Kao što je to do sada veći bio slučaj s reality i inim show-oivma u ovoj našoj maloj zemljici i Big Brother nezaobilazno postaje glavna vijest u svim elektroničkim, čak i konkurentskim, te tiskovnim medijima. Prosto je nemoguće otvorit novine ili nekakvu televiziju, a da nam pritom ne uleti faca nekog od kandidata koji su za dovoljnu količinu love spremni prodati vlastitu privatnost, a zlobnici bi rekli i ljudsko dostojanstvo. Znam da svakako nismo izmislili reality showeove ovdje kod nas i svjestan sam činjenice kako cijela zemaljska kugla pokrivena satelitskim antenama pomno prati ove ili one idole, talente, bigbrothere itd., ali me bez obzira na to svaki put uhvati miješani osjećaj panike i bijesa kada vidim koliko se lako damo izmanipulirati fiktivnim životima i vrijednostima. Mislio sam očigledno pogrešno kako taj trend kreteniranja po televiziji može ostati ograničen na neuke voditelje ili novinare, ali čini se da su i naši obični građani spremni za i sitnu lovu činiti svakakve gluposti. Bojim se da je materijalna situacija prosječnog građana ove zemlje tu spodobu učinila podložnom svakoj nemoralnoj ponudi, pa bila ona upakirana u 100 dana snimanog svakodnevnog života ili eksiranje 10 piva na plaži. Poruka je veoma jasna, sve je na prodaju od tijela do pameti, a mi svi smo samo roba na tržištu. Vjerujem da neki od sudionika svih tih debilnih shouwa ne smatraju da svojim sudjelovanjem samog sebe pretvaraju u još samo jednu robu, često tržišne vrijednosti manje od vrijednosti obične pamučne majice, i vjerojatno vjeruju kako je to samo jedna od načina na koji svoje snove mogu malčice približiti ispunjenju. No to uvjerenje ne mijenja činjenicu da se ti mladi ljudi zapravo prostituiraju za novce s tom razlikom što zauzvrat ne pružaju seksualne usluge već «dobru» zabavu. Istina postavlja se pitanje što je to s nama svima kada smo spremni, ako ne aktivno sudjelovati u takvim glupostima, onda barem prikovano sjediti uz televizijski ekran iz dana u dan buljiti, navijati, tugovati i veselit se događajima i životima nekih drugih ljudi zanemarujući istovremeno naše potrebe, naše snove naša nadanja. Jer u krajnoj konzekvenci da nema nas koji ćemo takve gluposti podržavati i pritom puniti blagajnu televizijskih kuća ne bi bilo niti takvih show-ova.


NOVI MEDIJSKI PROSTORI

Kako je prilično teško osigurati svojevrsni medijski prostor na onaj uvriježeni tradicionalni prostor, TV, radio i novine, sve se veća količina aktivista/ica okreće stvaranju slobodnih medijskih zona na Internetu koji za sada jedini pruža dovoljno mogućnosti, ali i adekvatne alate i pristup za takvo što. Problem s kojim se prilikom toga suočavamo je svima dobro poznat, a može se svesti na notornu činjenicu nedovoljne kompjuterske pismenosti prosječnog građana naše zemlje. Za one koji s time nisu upoznati, a većina to nije, najavljujemo ovom prilikom otvaranje još nekih Internet portala čija namjena ide dalje do pukog prezentiranja informacija akumuliranih kroz mass medijske filtre velikih izvještajnih agencija. Tako kod nas već godinu dana funkcionira Indymedia Hrvatska na kojoj osim aktivističkih informacija, koje budimo iskreni do sad nigdje drugdje niste mogli dobiti, možete aktivno sudjelovati i u kreiranju vijesti. Dobra je vijest da se zaslugom entuzijasta iz Rijeke započelo s stvaranjem novog info-medijskog portala čija svrha nije samo omogućavanja saznanja informacija lokalnog sadržaja već i otvaranje javih rasprava o temama koje, čini se, nedovoljno interesiraju medijske kuće, a čije je važnost za svakodnevni život pojedinca/ki nezanemariva. Iako još nije potpuno operativan portal bi trebao svjetlo dana ugledati vrlo brzo, a svi oni zainteresirani i željni sudjelovanja ga mogu pronaći na Internet adresi:
www.invisiblepoint.com
Posjetite i sudjelujte.


HOWARD OPET JAŠE

Bez obzira na uvjerenje kako će uslijed ratnog iračkog i gospodarskog debakla Australci zbaciti s vlasti, uz Tony BLiara, najgorljivijeg saveznika G.W. Busha Jr. Svog premijera Howarda pokazalo se da, kao što je to slučaj bio i kod nas u nekoliko navrata, je mazanja očiju veoma uspješna taktika zavaravanja birača.
Howard je pobijedio i čini se da je smjer kojim je Australija krenula pod njegovom vlasti sasvim sigurno nastaviti kopati sve dublju jamu slobodi i pravoj demokraciji u tom dijelu južne hemisfere. Australci su izabrali deforestizaciju zemljišta, financiranje privatnih nauštrb javnih škola, financiranje privatnih nauštrb javnog zdravstvenog sustava te privatizaciju javnog dobra. Osim toga čini se da je Australcima milo zadržavanje stranih državljana, imigranata i azilanata u žicom opasanim konc. logorima koje od milja vole nazivati detencijskim centrima, i čini se da im je jednako tako milo zadržavanje u pritvoru djecu strane državljane koji putuju bez potrebnih papira. Izabran je kratkoročni gospodarski polet, koji u sebi obično podrazumijeva već toliko put spomenute rasprodaje imovine i javnog dobra, liberalizaciju tržišta rada, i zanemarivanje zaštite okoliša (Australija kao ni SAD ne želi potpisati niti ratificirati Protokol iz Kyota koji limitira emisiju štetnih plinova u atmosferu) nasuprot izboru dugoročno pametnije politike održivog razvoja. Pokazalo se još jednom kao i nebrojeno puta do sada da sustav koji podrazumijeva biranje i ništa više tendencira na najodgovornija mjesta postaviti najmanje odgovorne ljude. Opći bojkot izbora, jedinu legitimnu političku akciju koja u polu-parlamentarnim demokracijama stoji na izboru pojedincima, ovaj puta nije mogao uspjeti jer je, nažalost, još uvijek velika većina ljudi, zaluđena idejom kako im parlamentarna demokracija povremenim izlaskom na izbore ostvaruje osnovno ljudskog pravo upravljanja vlastitim životom. Jednom će do toga, nadam se, i doći, no tada se postavlja pitanje koje aktiviste posebno anarhiste muči kroz cijelo razdoblje od početka uvođenja općeg ( ili manje općeg) prava glasa, da li je u određenim slučajevima potrebno ipak birati manje od dva zla? Slijedeći ispit na kojem ćemo dobiti možebitni odgovor na to pitanje su svakako izbori za predsjednika SAD-a koji nam se neumitno približavaju.


UJEDINJENA POLICIJA SVIJETA PROTIV INDYMEDIE I SLOBODE NEZAVISNOG NOVINARSTVA

U sklopu šire akcije, a čine se na zahtjev švicarske, talijanske i francuske policije FBI je izdao naredbu Rackspaceu u SAD-u (Indymedijinom provideru sa uredima u SAD-u i Londonu) da fizički ukloni servere na kojima se postira preko 20 lokalnih Indymedia orgnizacija uključujući neke slobodne radio stanice. Naredba je bila toliko kratkoročna da je Rackspace morao predati hard diskove u Velikoj Britaniji. Serveri su držali velik broj lokalnih IMC-ova čine je nanesena strahovita šteta lokalnim Indymedia organizacijama diljem svijeta. Objašnjenje, barem onog službenog do danas još nije bilo no postoji sve očitija sumnja kako je do zahtjeva za tom akcijom došlo da bi se pronašao autor fotografija postiranih na Indymediji Paris na kojoj su evidentirani policijski infiltratori u Black Bloc (anarhističku labavu organizaciju direktne akcije) čija je osnovna uloga bila provociranje nered te dostavljanje informacija nadležnim organima radi pribavljanje dokaza protiv anarhista/ica uključenih u grassroots pokrete u Europi.
Pretpostavka je da će na osnovu istrage server doći do informacija tko je i kada objavio fotografije policijskih doušnika čija je uloga u infiltraciju unutar slobodnih pokreta, nakon objave jednostavno nestala. Sve očitija tendencija kako infiltracije policijskih doušnika u redove posebno anarhističkih organizacija, tako i procesuiranja slobodnih medijskih kuća te grassroots organizacija kroz antiterorističke zakone nedavno usvojene u trendu 11. rujanske orwellovske histerije, pokazuje je da se globalni kapital te njegov glavni zaštitnik država i njen aparat, spremaju za novi napad na organizacije i slobode diljem Europe.


UBIJENA JE ZNAČAJNA AKTIVISTICA ZA PRAVA HOMOSEKSUALNIH OSOBA IZ SIERRA LEONA FANNYANN EDDY

Krajem prošlog mjeseca dok je radila navečer u svojem uredu Udruge lezbijki i homoseksualaca Sierra Leona, mučki je ubijena FannyAnn Eddy jedna od vodećih afričkih aktivistica na polju zaštite slobode izbora seksualne orijentacije. Opće je stajalište svih onih koji su je poznavali i koji su pratili njen rad da je riječ o zločinu iz mržnje, s obzirom da je u zemlji u kojoj se homoseksualna orijentacija ne tolerira (podsjeća li vas to na još koju zemlju) njen javni rad i osoba bio na stalnom udaru i prijetnjama, naravno policiji, nepoznatih osoba.
FannyAnn Eddy je osnovala Udrugu još 2002 godine i više je navrata vrlo otvoreno zahtijevala od ministara u vladi Sierra Leoanea da učine puno više na polju zaštite prava ne seksualnu orijentaciju i slobodu izražavanja. Tragedija njen smrti, nažalost je i težak udarac borbi protiv širenja HIV/AIDS-a u Africi jer se kriminalizacijom homoseksualnih osoba ne samo krše njihova najosnovnija ljudska prava već se dio populacije uopće ne razmatra u procesu efikasne borbe protiv širenja AIDS-a.
Problemi s kojim se FannyAnn suočavala u svom radu poznati su, nažalost, svim aktivistima i aktivisticama gay i lezbijskih organizacija, uključujući aktiviste/ice koji/e žive i rade u Hrvatskoj. Sjetite se samo događaja koji su okruživali održavanje prve Gay Pride Parade u Zagrebu?


PROTESTI U NJEMAČKOJ PROTIV SMANJENJA SOCIJALNIH DAVANJA I OSNOVNE PLAĆE KROZ SCHRODEROVU AGENDU 2010

Demonstracije koje u Njemačkoj traju već mjesecima, a održavaju se svakog ponedjeljka svoje su prvo viđenje dobile sasvim neplanirano. Negdje krajem srpnja u Magdeburgu, u istočnoj Njemačkoj se na poziv na demonstracije protiv smanjenja ulaganja u sustav socijalne zaštite odazvalo neočekivanih 10 000 ljudi. Uvidjevši kako nezadovoljstvo ljudi predloženim socijalnim i gospodarskim reformama Schroederove (Agenda 2010) crveno-zelene koalicije, iz dan u dan raste diljem Njemačke počinju se svakog ponedjeljka organizirati demonstracije protiv tzv. Hartzovog programa koji u sebi sadrži neoliberalne smjernice smanjenja javne potrošnje posebno onog dijela koji se odnosi na nezaposlene i osobe pod socijalnom skrbi. Istočna Njemačka bila bi posebno pogođena takvim redukcijama socijalne potrošnje s obzirom da je stopa nezaposlenosti u njoj varira između 18 i 20% radno sposobnog stanovništva što je za više od duplo od stope nezaposlenosti u zapadnom dijelu države. Iako socijaldemokrati tvrde kako će uvođenje restrikcija stimulirati gospodarstvo jasno se pokazuje namjera da se uvođenje novih ograničenja olakša velikim kompanijama maksimalizacija profita ne mareći pritom za neminovne socijalne posljedice radnog stanovništva istočne Njemačke. Interesantno je da se u razdoblju od samo jedne godine u Njemačkoj za 11% povećala zarada menadžera dok su velike kompanije ostvarile i do 30% više profita, međutim nezaposlenost nije pala niti promil.
Jedan od glavnih protivnika predloženih reformi je bivši čelnik njemačkog SPD-a Lafontaine koji je oštro kritizirao kako politiku H.Kohla u vrijeme ujedinjenja Njemačke koja je bila usmjerena samo i jedino na otvaranje novih tržišta ist. Njemačkoj, ali ne i na otvaranje radnih mjesta za istočne Nijemce, tako i politiku trenutačnog kancelara Schroeder koji ga je zamijenio na poziciji SPD prije 6 godina.
Više od 200 000 demonstranata tjedno se okuplja u ovom periodu u više od 200 gradova diljem Njemačke nastojeći jasno dati do znanja vladajućoj koaliciji da se gospodarski rast ne može i ne smije ostvarivati preko leđa najsiromašnijih i marginaliziranih masa radnika i nezaposlenih. Cilj demonstracija osim onih očitih je podizanje svijesti građana za nadolazeće jesenske dane i stvaranje kontinuiranog pritiska na institucije u kojima se odlučuje o sudbini ljudi.
I građani drugih zemalja Europe u kojima su socijalni pokreti nešto organiziraniji nastavljaju s borbom protiv sve očitije tendencije smanjenje javne potrošnje obuhvaćen u Lisabonskoj agendi Europske unije. U Amsterdamu se pred tjedan dana okupilo više od 250 000 ljudi zahtijevajući zaustavljanje racionalizacije troškova, termin često upotrebljavan za maskiranje restrikcije socijalne potrošnje, dok u Italiji, Španjolskoj blokade cesta, demonstracije i okupacije tvornica čine svakodnevnicu. Niti prije mjesec dana u Španjolskom San Sebastianu je došlo do žestokih sukoba policije i brodogradilišnih radnika zbog namjere države da dotično brodogradilište privatizira čime bi prava radnika zasigurno bila drastično smanjenja, a sudbina njihovih radnih mjesta neizvjesnima. Kod nas takva «racionalizacija» potrošnje nažalost nailazi na neadekvatan odgovor kako sindikata tako i javnosti. Kada ćemo shvatiti da se ponekad nije loše ugledati u susjede s dugotrajnijom tradicijom radničke borbe od nas?

ponedjeljak, 26.01.2009.

Malo (Više) Mozga br.11

GLOBALIZACIJA OTPORA ODGOVOR GLOBALIZACIJI KAPITALIZMA

Malo tko od nas i vas nije čuo za procese globalizacije. Gotovo svakodnevno možemo o njima, ili čitati u novinama ili slušati o njima na našim radio prijemnicima i televizijama, koje su, eto, i same dio procesa globalizacije ili možda bolje rečeno njegova posljedica. Sustav koji nas ovako beskompromisno okružuje, stišće i guši, sustav globalnog korporativnog kapitalizma koji se brzinom najgore kuge širi diljem planete dotiče gotovo svačiji život u svakom trenutku. Male su, ako uopće više i postojeće, zajednice ljudi koje nisu na ovaj ili onaj direktan ili indirektan način uprljane dugom rukom galopirajućeg kapitalizma. Nekoliko tisuća šefova tek stotinjak multinacionalnih kompanija, što kroz organizacije kao što su Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, Svjetska trgovinska organizacija, NAFTA, FTAA, CAFTA, EU i slično, što kroz svoje vlastite konglomerate, kontrolira i upravlja sudbinom cijelog planeta i svih njegovih stanovnika. Odlukom jednog jedinog upravnog odbora negdje u dalekom Teksasu posao, a time i mogućnost za život, izgubit će tisuće ljudi i njihovih obitelji udaljenih gotovo tisućama kilometara, na otoku Sumatri, državi Indoneziji. Odlukom upravnog odbora njemačkog diva Volkswagena usred Frankfurta, tisuće ljudi izgubit će radno mjesto u središtu Srednje Amerike, Meksiku. Financijskim špekulacijama jedan će kapitalist srušiti monetarne sustave čitavog niza zemalja i prouzročiti jednu od najtežih gospodarskih kriza južne i jugoistočne Azije u devedesetima. Njegov je ured u Washingtonu. Majicu koju ćete vi kupiti kod nas u dućanu, preprodat će uvozniku iz Hrvatske izvoznik iz Italije; izraditi će je male Kineskinje u Južnoj Kini od sirovina koje su pokupili mali Indijci tisuću kilometara zapadnije; brodom će ih prevesti 13 Filipinaca članova posade s kapetanom Nijemcem ili Rusom vozeći brod pod Liberijskom zastavom s matičnom lukom na Američkim Djevičanskim otocima. Kapitalizam je stvarno postao globalna pojava, i nezamislivo je današnje funkcioniranje ovakvog kako ekonomskog tako i društveno političkog sustava bez daljnjeg širenja kapitalizma u najdublje i najzabačenije kutke našeg planeta. No nemojmo se zavaravati, motivacija kapitalizma za širenjem nije nikako ono što nam se servira kroz mass medije: razvoj i ulaganja u infrastrukturu zemlje te širenje potencijala radnog stanovništva iste. Njegova je računica koliko nemilosrdna toliko i jednostavna. Potencirat mogućnost zarade maksimalno smanjujući troškove proizvodnje. To znači naći najjeftinije sirovine, iskoristiti najjeftiniju bilo domaću bilo stranu radnu snagu za prikupljanje tih sirovina- To znači slanje tih sirovina na mjesto na kojem se može najefikasnije iskoristiti ljudski rad (uključujući onaj dječji te onaj trudnica) povećavajući bezobzirno radnu satnicu i na 16 radnih sati bez pauze, a istovremeno smanjujući nadnicu na najniže moguće razine koje ponekad iznose niti 10 centi na sat (to je oko 58 lipa) bez plaćenog prekovremenog (sve iznad 8 radnih sati je prekovremeno). To znači tako «jeftino» izrađene proizvode korištenjem ropskih odnosa pomoraca na brodovima jeftinih zastava, prevesti do mogućih preprodavača, koji takve proizvode dalje distribuiraju kroz svoje lance malih dućana ili velikih supermarketa. Možda ne bi bilo loše spomenuti da kada takav jedan proizvod dođe na kraju do mogućeg potrošača njegova cijena postane nekad i tisuću puta uvećana od one koje je izašla iz nekakvog smrdljivog ropskog sweatshopa. Takve proizvode onda vi kupujete, motivirani raznoraznim reklamnim kampanjama koji, u obliku bočice osvježavajućeg pića ili malog znaka krokodilića na odjeći, nude čitav jedna drugačiji život pun razonode, ljubavi, sreće i mladosti. I još ponosno paradirate ulicama svih svjetskih gradova ni na tren ne razmišljajući koliko je ljudske patnje uložene da bi vas zabilježilo budno oko suprotnog ili istog spola. Kapitalizam jeste postao globalan, no uz to njegove duge ruke prelaze ranice svih nacionalnih jurisdikcija, svih državnih granica, svih govornih područja. Posljedice čina udaljenog tisućama kilometara direktno utječu na čitavu mrežu, na prvi pogled, potpuno nepovezanih jedinki. Ne postoji jedan očiti lako ustanovljivi neprijatelj čiji ured, iako udaljen, nije nedostižan za bačeni kamen ili Molotovljev koktel. Uredi koji nas danas tlače nisu sjedinjeni u jednoj zadimljenoj sobi, oni su manifestirani u tisućama gospodarskih sporazuma, slobodnim trgovinskim zonama, međunarodnim financijskim organizacijama koje fingiraju kao produžene ruke interesa najmoćnijih svjetskih multinacionalnih kompanija. One su toliko moćne da jedan udarac pa čak i na pravo mjesto neće neprijatelja oborit na pod. Postalo je nužno, ne samo za preživljavanje već za organiziranje istinskog otpora globalizirati i sam pokret stvarajući nepreglednu, fluidnu, horizontalnu mrežu grassroots organizacija međusobno povezanih zajedničkim ciljem.
Zaustavljanjem i rušenjem kapitalističkog uređenja. Neinformiranost, ali i neukost, naših i ostalih manistream, novinara uzrok je tome što se takav pokret uporno naziva antiglobalističkim što pokazuje ili istinsko nerazumijevanje samog pokreta ili malicioznost u pisanju novinara. Zar je moguće da je tim ljudima globalizacija zamisliva samo u okviru širenja kapitalizma? Zar ne bi globalizacija mogla predstavljati povezivanja različitih kulturnih zajednica, uspostavljanje otvorene komunikacije i stvaranje mreže aktivističkih organizacija? Sve je to globalizacija. Pokret sigurno nije antiglobalistički, upravo suprotno od toga, on je u svojoj srži toliko internacionalan da ne može biti više, no istovremeno on je antikapitalistički (ako je anti nešto), i to je ono što ga čini protivnikom naglašavamo ekonomske globalizacije. No kritike vezane uz ime ponekad idu još dalje pokazujući krajnju razinu gluposti onih koji pišu takve tekstove kao što je onaj koji je osvanuo u Novom listu gdje novinar pita sam sebe, a valjda i publiku kakvi su to antiglobalisti antiglobalisti kad su međusobno povezani s internacionalnim i drugim nacionalnim grassroots organizacijama dajući, očigledno sasvim nenamjerno, sam sebi odgovor. Ne postoji antiglobalistički pokret, postoji jedino pokret usmjeren na borbu protiv ekonomske globalizacije. Taj pokret toliko je disperzivan i za sada okupljen oko jednog zajedničkog cilja da mu se ponekad s pravom zamjera nedostatak šire zajedničke platforme djelovanja, no ta činjenica koliko god otežavajuća s druge strane upravo i pridonosi bogatstvu autonomnosti ovog pokreta. Nitko ne odgovara drugome dok izvode samostalne akcije, svi odgovaraju svima kada su uključeni u zajedničke akcije. Ne postoji više mjesto na ovome svijetu gdje se nepravda može dešavati nekažnjeno. Ne postoji mjesto na ovom svijetu na kojem ne djeluju pokretu usmjereni na borbu protiv ekonomske globalizacije. Od anarhističkog Black Bloca, hakerskih grupa, Bijelih ovratnika, MUR (Međunarodno udruženje radnika – anarhosindikalisti), francuskih i talijanskih organizacija ATTAC-a, indijskih i brazilskih seljaka bezemljaša, Mapucho Indijanaca u Argentini, korejskih radničkih sindikata, Novozelandskih Maurskih domorodačkih organizacija, Australskih grupa za pomoć azilantima, njemačkih autonoma i Antifa-e, ruskih anarhističkih i antifašističkih organizacija, poljskih rudara, španjolskih lučkih radnika, talijanskih radnika i sindikata, bolivijskih radnika i studenata, kolumbijskih sindikata, venecuelanskih radničkih sindikata, Ogona naroda iz Nigerije, južnoafričkog Antiprivatizacijskog fonda, engleskih woombliya, gotovo svih socijalističkih, marksističkih i komunističkih partija i organizacija, svih anarhističkih i anarho-sindikalističkih organizacija diljem svijeta do meksičkih Zapatista, domorodačkih Indijanaca organiziranih u EZLN, možda najpoznatiju i do sada najučinkovitiju organizaciju usmjerenu na borbu protiv ekonomske globalizacije. Ovakvo bogatstvo pokreta, njegova šarolikost sigurno ne dopušta stvaranje homogeniziranije grupacije, ali zato uspješno djeluje kao horizontalna mreža potpore diljem svijeta. Zahvaljujući Internetu, koji je i sam nusprodukt globalizacije, ne može se više desiti da se negdje, pa i onome što smatrate najzabačenijem kutku svijeta, nešto desi, a da se istovremeno za to ne sazna putem elektroničke komunikacije diljem svih organizacija diljem svih država, svugdje. Takva komunikacija omogućava stvaranje širokih i masovnih mreža solidarnosti i podrške koje, umjesto usmjeravanja svojih udaraca na jednu jedinu glavu kapitalističke aždaje, svoje udarce usmjeravaju na svaki dio njenog tijela ne ostavljajući niti vremena niti snage aždaji da se odmori. Do povlačenja ili neminovne smrti aždaje će morati doći. Političkim i državnim psima čuvarima kojima se život uglavnom svodi na zaštitu kapitalističke aždaje od takvih sinkroniziranih napada više nije jednostavno odrediti otkud prijeti najveća opasnost. I često u bici s običnim ljudima gube i ono malo moralnog kompasa što im je ostao dodatno prikazujući svu grozotu ovakvog svjetskog ekonomskog poretka onakvom kakvom ona doista i jest. Demonstracije protiv velikih međunarodnih financijskih institucija i skupina kao G8 to su zorno pokazale. Neke od organizacija svjetski će moćnici spremno prozvati terorističkim i opasnim da bi se lakše razračunale s njima, no mi nismo teroristi, mi smo borci za slobodu, borci protiv zaborava, borci za pravednije društvo i drugačiji svijet. Mi predstavljamo prijetnju globalnom kapitalu, no to nije razlog za povlačenje ili bijeg već razlog za daljnju borbu i globalizaciju otpora do konačne pobjede.


MALO (VIŠE) MOZGA – RIJEČ, DVIJE UREDNIKA I ORGANIZATORA

Dragi naši što čitatelji što posjetitelji, približavamo se kraju naših projekcija barem za ovu sezonu proljetnog djelovanja. Tema koju danas obrađujemo možda najbolje i sumira ono čime smo pokušavali doprijeti do vas u ovih nekoliko zadnjih mjeseci. Projekcijama, tribinama pa i ovim časopisom nastojali smo vas upoznati s cijelim jednim drugačijim pogledom na svijet i njegovo možebitno uređenje, no uz to željeli smo vam pružiti samo dio uvida u ono što ne možete tek tako pročitati ili saznati na nekim drugim mjestima, bilo to bile novine, TV, radio ili postojeće tribine. Informacije i saznanja o aktivističkom načinu djelovanja i rješavanja problema smo vam pokušavali svaki tjedna približiti i otvoriti oči primjerima koji pokazuju kako nije uvijek nerealno tražiti nemoguće, da parafraziram 68-še. Pokušali smo pokazati da mirenje sa sudbinom i pripadnost šutljivoj većini nije najbolje od ponuđenih načina promišljanja svijet, i kako je stvarno mali korak, koji svatko od nas može učiniti, kojim prestajemo biti pasivne jedinke društva i postajemo aktivni/e pojedinci/ke. Nadamo se da smo barem dijelom u tome uspjeli.
Naše projekcije i tribine prestaju tijekom ovog nadolazećeg ljetnog razdoblja, ali njihov jesenski ciklus ubrzano se priprema tako da vam možemo obećati kako će se s njima sigurno nastaviti. Teme kao i uvijek do sada biti će one za koje znamo da su zanemarene, namjerno ili nenamjerno pogrešno prikazane i prije svega aktualne.
Iznimka od ovog gore navedenog bit će nazovimo je izvanredna projekcija i tribina Malo (Više) Mozga koja će se održati 21. lipnja na temu ANTI NATO pokret kojim se zajedno s još nizom drugih organizacija i Amandla pridružuje velikom tjednu akcija usmjerenih na pokretanje kampanje protiv ulaska Hrvatske u NATO. Kampanja kao što ćete imati prilike pročitati počinje već ovaj tjedan i trajati će dok se ne ostvari cilj. Nema odustajanja.
Što se pa ovog literarnog dijela tiče, s njime će se dijelom nastavit još ovaj mjesec jer nam ovaj medij služi i kao mogućnost komunikacije s čitateljima, no veći će dio tih brojeva biti posvećeno nadolazećoj anti NATO kampanji.
Ovom prilikom pozivamo sve posjetitelje naših tribina i čitatelja našeg časopisa da se aktivno ili pasivno uključe u anti NATO kampanju prvenstveno kontaktirajući nas preko maila: varsavskipakt@net.hr


10 GODINA KONTRAVERZNOG UVOĐENJA KUNE KAO SLUŽBENE NOVČANE JEDINICE

Za one mlađe među nama eto podsjetnik kako je prošlo punih 10 godina otkako je ove prostore, zlobnici bi rekli s ničim izazvanim intermecom od 50 godina, pohodila svima znana i draga Kuna. Naravno ne govorimo o problemu zaštite tih malih sisavih zvijeri koje lutaju našim još relativno očuvanim prirodnim okolišem, već o novčanoj jedinici koja nam je podosta toga zorno pokazala tog 30. svibnja 1994. godine. Ne zato što smo tek tada imali priliku slobodno raspolagati «našom» provjerenom novčanom jedinicom već zato što je izlazak takve novčane jedinice s takvim imenom iznjedrilo više nego burne rasprave kako u našim krajevima tako i u onim stranjskim. U čemu je problem? Pa osim što je to zapravo bila novčana jedinica vrlo zloglasne ustaške odnosno fašističke tvorevine znane još kao NDH problema nema. Postavlja se pitanje ako je vodstvo države htjelo imenom novčane jedinice prekinuti poveznicu s državama koje je obilježio totalitarizam (kao što je to često bivalo istaknuto pri pitanju zašto naziv ne ostane dinar) kako je moguće pri punoj svijesti uzeti naziv s kojim se jasno povezuje NDH-zija i zločini kojima je ona odisala. Normalnome pitanja i više nego dosta, ali čovjek ne smije zaboraviti vrijeme u kojem se cijeli proces i odvijao. 1994. bila je godina kada se još vrlo javno, na svim razinama, kako onim državnim tako i onim civilizacijskim, mahalo uzdignutom desnicom, klanjalo pred Pavelićevim portretima, žalilo za prvi bijelim poljem na šahovnici, proklinjalo Bosnu i tražilo povrat ukradenog «trbuha», i ne zaboravimo za kraj, bilo je to vrijeme kada je Franjo Tuđman uz svoje bojovnike žezlom, strahom i prijetnjom autokratski vladao ovom zemljom. Oni malobrojni koji su se tada pobunili protiv uvođenja kune, pretežno okupljeni u tada jedinim novinama vrijednim čitanja Feral Tribunu i Novom listu, mahom su proglašavani domaćim izdajnicima, četnicima i tko zna čime. I to iz jednog jedinog razloga što su upozoravali kako je takva novčana jedinica bila jedino u upotrebi za vrijeme NDH te u opskurno doba kada je služila prava kunska koža kao sredstvo plaćanja u davnim, pradavnim vremenima. No glasove razuma politička klika nije slušala i mi smo postali zemlja koja je naknadno, ne zadržavajući kontinuitet (kao što je to bio slučaj s Njemačkom ili Italijom) uvela novčanu jedinicu zadnji put viđenu u najsramnije vrijeme ovih prostora. No ljudi zaboravljaju i prilagođavaju se, i rijetko kad se spomene uopće taj problem. Osim kada se svečano obilježava 10-godišnjica njenog uvođenja. Pa podsjetimo ih mi, nisu svi mislili da je kuna trebala ikad biti išta više od sisavca iz reda zvijeri porodice kune. Ako netko pomisli kako je ovo ipak neki naš izraz paranoje podsjećamo ih da su i slični potezi HDZ bili više nego primjereni; recimo s imenom Sabora koji je na njihovu inicijativu bio preimenovan u Hrvatski državni sabor, ime koje je također nosio u vrijeme NDH, da bi prvotno ime Sabor RH bilo vraćeno tek s izmjenom vlasti 2000. godine. Interesira me što nam novog u ovom 4-godišnjem mandatu po tom pitanju spremaju. Živi bili pa vidjeli!


VELIKI KONGLOMERATI U SLOBODNOJ ZONI KUKULJANOVO – PRIJETNJA ZA RADNA PRAVA?

Vrlo sramežljivo i gotov nezamjetno prošla je vijest o skorom uplovljavanju velikog talijanskog odjevnog diva Benettona u Slobodnu zonu Kukuljanovo. Na prvi pogled vijest zrači s nekim poslovnim optimizmom i na tragu je uvijek optimističnih najava naših kako lokalnih tako i nacionalnih političkih legendi o uplovljavanju i investiranju stranog «krupnog» kapitala u Hrvatsku. Yipi ki yey motherfucker rekao bi Jonh Mclaine napunio svoju Berrettu i opalio prema najbližem negativcu. Mi to nećemo učinit jer nemamo Berrettu, a i negativci nisu baš blizu i na kraju krajeva nije to naš stil. No ono što ćemo napraviti je upozoriti na nekoliko mogući opasnosti koji leže u ovom (ne)nadanom uplivu Benettona. Prvo, kako se radi o Slobodnoj zoni neka osnovna pravila, koja inače vrijede u ostalim dijelovima Hrvatske kao što su inspekcije rada, zaštite na radu, radnička prava, ovdje vrijede nešto malo manje. Drugo, većim dijelom proizvođače artikala u slobodnoj zoni ili eventualne skladištare ne kontrolira se izbliza jednako, uostalom kao da se one druge izvan slobodnih zona uopće kontrolira, što omogućava veću «slobodu» u poslovanju dotičnom poduzeću. Slobodne su zone vrlo često smještene podalje od urbanih sredina onemogućavajući na taj način pristup oku javnosti pojedinim proizvodnim kapacitetima. U slobodnim zonama diljem svijeta očita su nemilosrdna kršenja ne samo radnih već i onih osnovnih ljudskih prava, od prava na slobodu i slobodno kretanje te i slobodu govora i iznošenja mišljenja do slobode organiziranja sindikata i pravo na dnevni, tjedni i mjesečni odmor. Svi zaposleni se potplaćeni, a uvjeti rada su grozomorni. Nemojmo se zanositi pukom činjenicom kako se takvo što ne može dešavati u Europi jer sweatshopvi takvog tipa sve češće niču i pred našim očima. Slobodne zone prava su mjesta, a Hrvatska, zemlja s visokom stopom nezaposlenosti, i jeftinom radnom snagom, prava je zemlja za njih. Benetton nije poznat kao tvrtka, shodno ponašanju svojih konkurenata, koja ima išta protiv iskorištavanju poluropskog odnosa zaposlenih u takvim (NE)Slobodnim zonama.


ŠIMUNOVIĆEVO ANTI NATO PREDAVANJE

Prošli smo tjedan, ponosni na tu činjenicu, imali priliku čuti nešto nesvakidašnjega od strane gospodina Pjera Šimunovića na Pomorskom fakultetu što se ticalo ne samo teme predavanja (NATO i Hrvatska) već i cjelokupnog poimanja političkih sustava. Dotični je, naime, odgovarajući na zajedljive primjedbe kako nitko građane RH nije upitao žele li ući u NATO, ničim izazvan izvalio i neboluzu kako su građani o tome odlučili kada su izašli na parlamentarne izbore i izabrali svoje predstavnike koji provode politiku ulaska u NATO!?!?!
E moj Pjeru, ne jedna nego stotine grešaka u samo jednoj rečenici. Od onih logičkih do onih obično ljudskih. Krenimo postavke kako se izlaskom na izbore bira unaprijed i svaka odluka koju možebitna vlada donosi u budućnosti. To je možda, ali samo možda točno za one koji su glasali za ovakvu vladu (što im je opet bilo nemoguće jer nisu unaprijed ni znali potpuni sastav iste), no što je s onima koji su izašli na izbore i glasali za nekoga drugoga. Ili onu golemu količinu koja uopće nije izašla na izbore? Jesu li se oni time unaprijed odrekli bilo kakve mogućnosti sudjelovanja u politici do kraja mandata sadašnje vlade? Da li to znači da bilo kakvo političko i društveno organiziranje gubi smisao i važnost se pridodaje samo jednom jedinom trenutku svake 4 godine kada osoba kemijskom olovkom zaokružuje redni broj ispred neke liste ili kandidata? Ako je tome tako zašto uopći postoji politički sustav kreiran od strane kako politički stranaka, ali tako i sindikata, civilnih organizacija, afinitetnih grupa, lokalnih zajednica? Misli li naš prevrli nacionalni koordinator za ulazak u NATO, kako je mišljenje bilo koga u ovoj zemlji, a koji/a nisu blagoslovljeni sjedenjem u ministarskoj fotelji apsolutno nevažno? Ako da, tada ne bi bilo loše i njemu spomenut kako se on ne nalazi na izabranoj već imenovanoj funkciji pa možda mi zapravo ne bi trebali ni na koji način njemu i njegovim riječima posvećivati pažnju. Nadalje, ta je osobica uspjela jednom izjavom zanemariti valjda stoljećima dugu borbu za pravo organiziranja na slobodnim temeljima izvan parlamentarnih principa i političkih stranka, ono što kolokvijalno volimo nazivati civilnim društvom. Ako su građani samo adresati vladinih poslanica onda bi možda bilo bolje da im predamo zauvijek vlast u ruke znajući kako će se oni prije svega brinuti o nama uvijek vođeni prije svega našim zajedničkim interesima. Da li da naglašavamo kao referendum i odluka u Saboru nisu jedna te ista stvar kao što ju revnosno tumači Pjer? Da li je jasno kako biranjem određenih političara ne morate nužno u svakom slučaju podržavati svaku njihovu odluku i da se izlaskom na izbore ne gubi pravo neslaganja? I na kraju da li je Šimunoviću jasno kako nije on taj koji će nama prezentirati odluke već smo mi ti koji će njemu reći kakav svijet i društvo želimo, a one će se s time ili složiti ili potražit društvo u kojemu njegove, male autokratske, metode mogu zaživjeti nešto jednostavnije.


FARMACEUTSKE KOMPANIJE OSIM SUOSJEĆANJA LIŠENE I PAMETI

Da su velike, ali i male kapitalističke tvrtke u svojoj esenciji u potpunosti jednake pokazuju i nedavne vijesti o odbijanju pojeftinjena farmaceutskih proizvoda, posebno onih generičkih, od strane Plive koja, imajući kao prvo na umu profit, nastavlja i dalje beskrupulozno trgovati ljudskim životima i zdravljem. Nije stvar profita već jednostavne zarade za uloženo već su toliko puta prežvakani argumenti bogatih divova suočenih s gnjevom javnosti. Pliva je sigurno među najuspješnijim firmama kod nas, možda čak i najuspješnija, koja ucjenom da će onima koji ne plate njihove proizvode oduzeti mogućnost korištenja njihovih lijekova koji za sada na pojedinim područjima imaju monopol diktira razvoj zdravstvenog osiguranja. Kada je zdravlje u pitanju ne pada nam na pamet riskirati i pristajemo na sve prohtjeve ovog farmaceutskog lopova kao i svi ostali ljudi diljem svijeta sličnim zahjtevima kompanija nalik ovoj našoj Plivi. HZZO nije u stanju, u sudaru državno birokratskog aparata i kapitalističkog farmaceutskog diva, odnijeti pobjedu i više je nego jasno kako nam ne tako brzo slijedi poskupljenje lijekova te njihovo daljnje brisanje s popisa HZZO pokrivenih obveznim zdravstvenim osiguranjem. Ni prvi ni zadnji put. A mi? Šutimo. Dokle?


POLICIJSKO NASILJE U GUADALAJARI ZA VRIJEME ALCUE SASTANAKA

Za vrijeme održavanja sastanka ALCUE, odnosno sastanka šefova država i vlada zemalja srednje Amerike, Kariba te Europske Unije na kojemu su, iza zatvorenih vrata, daleko od očiju javnosti, trebale bit donošene odluke o preraspodjeli bogatstva te korištenju radne snage srednje Amerike i Kariba u Europskoj Uniji, tisuće socijalnih aktivista/ica iz Meksika, ali i iz inozemstva pokrenule su niz uličnih akcija. Zajedničko svim akcijama bio je zahtjev za sprečavanjem održavanja sastanka s obzirom da demonstranti, s pravom smatraju, kako je nemoguće o takvim važnim pitanjima, kao što su korištenje prirodnih resursa pojedine zemlje, pojeftinjenje cijene rada, smanjenje carina na uvoz robe iz EU-a i slično, odlučivati bez suglasnosti upravo onih ljudi o čijim se sudbinama radi. Kao i uvijek do sada svi su se čelnici najjednostavnije oglušili na zahtjeve prosvjednika, ali to nije umanjilo značaj okupljanja ljudi te njihovih zajedničkih i individualnih direktnih akcija. Meksička policija, navikavši činit sve po nalozima svojih pretpostavljenih bili to njihovi sjeverniji prijatelji ili sama njihova Vlada, odlučila je silom pokazati tko zapravo ima pravo donositi odluke u toj zemlji i koje je mjesto običnog čovjeka u očima sustava. Od 28. svibnja trajali su žestoki sukobi prosvjednika i policije jer je, hvalevrijedno, i među prosvjednicima bilo onih koji su na takvu represiju odgovorili silom štiteći sami sebe, ali i ostale prosvjednike od policijskog krvoprolića koje smo dosad vidjeli već toliko puta. No njihova je brojnost bila daleko nadmašena od strane meksičke policije i bilance su tužne. Preko 100 prosvjednika i prolaznika je nestalo, u pravom smislu te riječi jer je policija odbijala dati bilo kakve informacije o njima, bilo odvjetnicima bilo novinarima; 30 ranjenih od kojih neki teže.
U subotu navečer oslobođeno je tek 10 zatvorenih dok je sa sigurnošću još njih najmanje 43 u zatvoru pred podizanjem optužnica, a 8 stranaca čeka izgon iz zemlje.
Organizatori zahtijevaju:
· Puštanje svih političkih zatvorenika
· Odbacivanje svih optužbi protiv uhapšenih
· Zaustavljanje torture, hapšenja, maltretiranja
· Pružanje adekvatne medicinske pomoći svim ozlijeđenima bilo uhapšenim bilo na slobodi.
· Slobodan prolazak svim aktivistima njihovim domovima
Da bi ostvarili svoje zahtjeve organizatori pozivaju na akcije solidarnosti s uhapšenima i maltretiranima, kojima se i mi pridružujemo. Nazovite Meksičku ambasadu, pošaljite e-mail.
Donirajte novac s pokrivanje troškova pravne pomoći potražite na http://guadalajara.mediosindependientes.org
Zaspite lecima Meksičke ambasade i konzulate učinite sve moguće kreativne akcije za koje smatrate da bi mogle pomoći jačanju međunarodnog pritiska na meksičke vlasti koji bi doveo do ispunjenja zahtjeva organizatora. Solidarnost! Za letke pogledajte link:
http://guadalajara.mediosindependientes.org/usermedia/image/4/large/flyer.jpg


G-8 SASTANAK U GEORGIJI

U skladu s gore navedenim vijestima s protesta u Guadalajari stižu nam i vijesti iz SAD-a. Naime, u Savannahi, Georgia, ovog se ljeta treba održati sastanak G-8 i mnoge su aktivističke organizacije najavile svoje dolaske i održavanje prosvjeda kojima je, kao što je to do sada uvijek bio slučaj, jedan od ciljeva omesti sam sastanak, ali i usmjeriti lupu javnog mijenja na pravedne zahtjeve običnih ljudi. Kako su naši američki «borci za demokraciju» uglavnom neskloni slušanju bilo kakvih utemeljenih argumenata kojima se kritizira njihovo ponašanje odlučili su doskočiti tome proglašavajući sastanak G-8 uz konvencije demokrata i republikanaca mogućim Al-Qaidinim metama. Ne ulazeći uopće u mogućnost izvedbe nekog terorističkog akta te organizacije, (više se to čini kao još jedan od predizbornih trikova G.W. Busha Jr.), označavajući te manifestacije kao moguće mete izvršna si je vlast dala za pravo da onemogući bilo kakve proteste koji su te manifestacije trebali pratiti. Neke dozvole za održavanje manifestacija u New Yorku za vrijeme konvencije republikanaca već su odbijene, a više je nego očito kako će se slična procedura upotrijebiti i pri održavanju prosvjeda protiv G-8. Ono što je dodatno zabrinjavajuće je to da u slučajevima kada se «pokaže realnom» mogućnost terorističkog napada izvršna vlast može uvesti i izvanredno stanje koje omogućuje proširenje ovlasti policije.
Čini se kako se američki dužnosnici učili od svojih talijanskih kolega. Naime, započeli su kampanju kojom daju do znanja kako će oni demonstranti, označeni kao realne prijetnje sigurnosti državnika koji sudjeluju na G-8 sastanku, biti legalne mete za pucnjavu. I to ne nekakvu upozoravajuću u zrak već onu usmjerenu na ubijanje. Zapovijed glasi pucaj da ubiješ.
«Pucaj na sve što je sumnjivo momče i ne žali anarhista…» da parafraziram Zabranjeno pušenje.
Jasno je kako cijela kampanja upravo cilja na one prosvjednike koji direktnim akcijama izražavaju neslaganje s društvenim poretkom u kojem smo lišeni osnovnih ljudskih prava. Pretežni dio tog dijela grupa na demonstracijama čine anarhisti/ice te ostali radikalni/e ljevičari/ke okupljeni/e ili kroz Black Bloc ili svoje vlastite organizacije. Bojim se da će ionako poznati po tome što su laki na obaraču, američki čuvari reda i mira svoje mete umjesto onih papirnatih na strelištu početi viđati na crnim maskama pripadnika/ca Black Bloca.


FILIPINI PROTIV MONSANTA

Filipinski seljaci su organiziravši pučko suđenje proglasili multinacionalnu kompaniju Monsanto krivom za promociju opasne znanosti i ostalih zločina počinjenih protiv filipinskih seljaka. Protest su organizirali Seljačko-znanstveno partnerstvo za razvoj poljoprivrede – MASIPAG. U izjavi ostavljenoj za javnost naglašava se jačanje kako javne tako i medijske kampanje usmjerene na proširenje bojkota Monsantovih proizvoda bez obzira uvaži li filipinska vlada ocjene nezavisne studije norveškog znanstvenika dr. Terje Traavika koji izvještava o mogućoj poveznici između Bt - kukuruza (proizvoda Monsanta) i pojavi bolesti među 50 farmera u Sityo Kalyong, gradu Polomoloku te južnom Cotabato. Na kraju su pozvali farmere da usvoje alternative uzgoje poljoprivrede.
No tko ili što je kompanija Monsanto?
To je kompanija koja se s jedne strane želi prikazivati ekološki i socijalno osviještenom dok je s druge strane bila uključena u neke od najgorih ekoloških akcija u prethodnom i ovom stoljeću. Monsanto je proizvođač Agent Oranga, herbicida koji su Amerikanci koristili u Vijetnamu da bi iskorijenili drveće i na taj način onemogućili kretanje Vietcongu. No, taj je Agent Orange odgovoran i za preko 50 000 deformacija novorođenčadi te desetke tisuća oboljenja od raka među vijetnamskim vojnicima i civilima. Izvještaj napisan tek 1994. potvrđuje kako je Agent Orange kancerogen i izaziva teške posljedice za živi svijet s mogućim smrtnim posljedicama. U novije vrijeme američka je vojska koristila Monsantove proizvode Roundup i Roundup Ultra, o kojima smo prije pisali prilikom operacija u Kolumbiji. Tim su se teškim herbicidima američki vojnici koristili radi uništavanja nasada koke iz koje se kemijskom procedurom dobiva kokain. No ne samo što su uništeni usjevi koke koji za domorodačko stanovništvo predstavlja svetu biljku već su tone i tone tog otrova puštene u biosferu diljem Kolumbije s nesagledivim posljedicama.
Još jedan od otrova koji ovaj genetički div sije gdje god stigne su i PCB - poliklorid bifenili koje ova kompanija razvija i prodaje već desetljećima. PCB-i štete razvoju fetusa, plodnosti, smanjuju mentalni razvoj kod djece, oslabljuju imunosustav i uzrokuju tumorska oboljenja. U Annistonu saveznoj državi Alabami, 3500 stanovnika tog gradića je podiglo tužbu protiv Monsanta zbog zagađenja i laganja zajednici.
Naime, Monsanto je 40 godina koristio njihovu lokalnu zajednicu i Anniston potok za odlaganje svojeg otrovnog otpada dopuštajući da se na taj način ti isti otrovi prošire u zemlju te u proizvode koji se uzgajaju na njoj i na kraju među samu populaciju. Zagađenje je bilo toliko da bi riba ako bi ju stavili u taj potok nakon 10 sekundi isplovila s trbuhom prema gore, otpadajuće kože kao kad ju stavite u uzavrelu vodu. Monsantovi odvjetnici, kao što im i je uloga, pokušavali su uvjeriti suca da je Monsanto djelovao brzo i odgovorno, no dokumenti koji su se pojavili na suđenju označeni s «tajno: pročitaj i uništi» su zorno pokazivali kako su zbog očuvanja profita i monopola na proizvodnju PCB u Monsantu odlučili nastaviti s istom politikom odlaganja opasnog otpada bez obzira na moguće posljedice za zajednicu ili okoliš. Slična se priča ponovila 1982. u mjestu Times Beach u Missouriju, ali s možda i težim posljedicama jer se zajednica zbog velike količine zagađenja bila prisiljena preseliti. 50 konja, domaće životinje te divlje ptice umrle su na području koje je bilo zagađeno naftom prijevoznika koji je prije toga svojim kamionima prevozio dioxin, čitaj PCB. Takva je kompanija koja proizvodi i genetski modificiranu hranu i koja puca na mogućnost prezentacije iste i na ovim prostorima. Postavlja se pitanje hoćemo li joj to i dozvoliti?

Malo (Više) Mozga br.10

RADARI HERE WE GO NOW!

Vjerujem, ali i pretpostavljam da se i vama dragi /e čitatelji/ce čini kako naš mali list nije list ako se barem jednom ne dotaknemo pitanja radara. Krivica za to leži i na nama jer kao što već većina zna Amandla se više nego aktivno uključila u ono što se naziva inicijativa za Učku bez radara, ali leži i na onoj drugoj strani koja kao da jednostavno ne želi shvatit dvije stvari. Prvo da protivljenje radarima NIJE, ali stvarno NIJE uzrokovano jedino bojazni od mogućeg zračenja, što oni uporno, i dodajmo neistinito, ponavljaju kao jedini argument onih koji se protive ideji radarskih sustava te drugo; da ljudi jednostavno neće više pognuti glavu, zabiti je u pijesak, i prepustiti se «mudrom» vođenju, naših sudbina u «bolje sutra», dama i gospode koji sjede po raznim vijećima, saborima, poglavarstvima ili vladama. Napokon, nakon podosta vremena rađa se svijest građanske odgovornosti za lokalnu zajednicu i ljudi jednom svjesni svoje uloge u društvenim mehanizmima, od kojih je satkano ovo tkanje života lokanih zajednica, neće pristati na svođenje njih i njihovih uloga u društvenom života na puke promatrače. To je ono što je bilo više nego očito ove subote kako na Učki tako i u lučici u Ičićima. Masa mladih i starih, zajedno okupljenih u ostvarenju istog cilja: Zaustavljanja militarizacije našeg kraja.
S druge strane vijećnici naše županijske skupštine prošli su tjedan trebali odlučiti o izdavanju nove lokacijske dozvole za postavljanje radarskog sustava na vrhu Vojak. Uslijed nekolicine disidentskih glasova IDS-a, a nadam se i laganog buđenja savjesti, no najvjerojatnije približavajućih lokalnih izbora, županijska je skupština odluku prebacila za slijedeću sjednicu, nadajući se valjda da će do tada prosvjedi oslabjeti, a protivnici zašutiti. Interesantno je, pogledati kakvo su, stranke, iznijele mišljenje u pogledu postavljanja radarskog sustava. SDP, čitaj župan Komadina, spreman je na kompromisno rješenje, što zapravo i ne čudi jer je grad Rijeka kao najmnogoljudniji dio naše Županije još 2002. godine promijenio priču o radarima. Pretpostavka je da je njihov stav omekšan ponudom vojske o vraćanju trsatske kasarne u ruke Grada što je za posljedicu imalo zaustavljanje javne kampanje grada Rijeke i njegovih predstavnika protiv postavljanja radarskih sustava. Dakle, 1:0 za vojsku i grad Rijeku. Iako je u proteklom periodu došlo do međusobnih sukoba pa na kraju i raspada stranke na dvije frakcije PGS i ARS dijele mišljenje glede radara. Modernizaciju ne treba zaustavljati. Njihovi argumenti pomalo ispadaju smiješni ako se zna da su ovi dotični radarski sustavi proizvedeni prije više od 20 godina i da njihovu introdukciju samo najveći optimisti mogu zvati modernizacijom. Vjerujemo da su i jedna i druga stranka, kao i njihov bivši i sadašnji partner SDP, rezonirajući o važnostima projekta Trsat - sveučilišni grad zanemarili razum i priklonili se odobravajućoj šutnji. HNS, HDZ, Treći Blok i ostali ne pokazuju baš previše interesa za problem radara što za HDZ ne treba čudit s obzirom da upravo njihova vlada, doduše na isti način kao i ona SDP-ova, zadaje udarac za udarcem lokalnoj inicijativi za slobodnu Učku. HNS i onako laprda o NATO i EU već godinama, a kako smo kurtoaznošću predstavnika MORH-a saznali radari su uvjet za ulazak u NATO, (ono što smo mi tvrdili kao jedini razlog njihovog postavljanja još 2001.) ne čudi njihova šutnja i ne izjašnjavanja. Važnije je valjda otići na neki izborni Sabor i, po tko zna koji put već viđenom scenariju, ponovo izabrati iste lidere i istu stranačku politiku. Yeah, congratulations. Jedina prava opozicija cijelom projektu, naravno kada govorimo o strankama, je IDS i to posebno ovaj lokalni čiji je interes ipak izraženiji, na kraju krajeva radi se i o njihovim «ozračenim» glavama. Podružnica u Opatiji i mladi IDS iz Opatije pokazali su zavidnu razinu građanske svijesti što vjerojatno treba zahvaliti i Lutenbergeru koji se aktivno uključio u cijelu priču, ali i inicijativi i trudu Planinarskog društva Orljak i Rubeše koji cijelu priču poteže već godinama, ne odustajući. Dakle jedna regionalna stranka protiv svih ostalih, nije preteško predvidjeti razvoj glasovanja u Županijskoj skupštini u narednim tjednima. Snaga zapravo ne leži u strankama, njihovom članstvu ili njihovoj brojnosti, ona leži upravo na civilnim organizacijama i inicijativama koje su pokazale cijeloj javnosti ali i političkim moćnicima da se neće predati i da neće odustati bez obzira na prikrivene prijetnje i medijske manipulacije. Radari neće nestati sami od sebe ali nas je i više nego dovoljno da svojim akcijama i svojim snagama učinimo nešto što još kod nas nije bilo učinjeno. Da zaustavimo donošenje političkih, socijalnih i ekonomskih odluka protivno volji pojedinaca/ki. Autoritativnost, hijerarhija, centralizacija su naišle na otpor. Važno je da on traje.
I na kraju samo još zahvala svima koji su došli u subotu u lučicu i na Učku. I zahvala svima onima koji su izašli ususret organizatorima te na kraju veliko hvala svim bendovima koji su u znak podrške uz kišu dali više nego značajan doprinos ostvarenju cijele akcije. A kao šlag na tortu čestitke organizatorima «Moji Ičići» koji su uz puno truda, nešto pomoći te dvije velike žlice Vegete skemijali više nego kvalitetno druženje i prosvjednu manifestaciju.


JOŠ JEDNO DIVLJANJE SKINSA U PULI

Nažalost, kao što je to postalo uobičajeno za Pulu lokalni skinheadsi nacističkog usmjerenja pokazali su svoju snagu na maturantima koji su slavili završetak srednjoškolskog obrazovanja. Bilanca razbijenih glava, lakših i težih povreda još uvijek nije poznata, ali ako se uzme povijest kao pokazatelj nikakva teža nevolja neće zadesiti momke obrijanih glava. Kao uostalom i prije nekoliko godina za vrijeme održavanja koncerata u Monte Paradisu kada su ti isti skinsi napadali svakog koji se odlučio doći na koncert i pritom se u potpunosti nekažnjeno izvukli i ovaj put je za očekivati slični epilog. Problem ne leži samo u njima već je još izraženiji u nevoljkosti nadležnih da se s prijetnjom divljanja i maltretiranja obračunaju na dosljedan način. Tako dok ti isti momci imaju kao zaleđe institucije «pravne države» dotle će Novi list i slični mediji svako toliko prenosit informacije o još jednom i još jednom i još jednom napadu.


«DEMOKRATSKI» SDP

Što ti je sjednica gradskog odbora SDP Rijeke ako na njoj za tronom ne sjedi siva eminencija «socijaldemokracije» ovog kraja, bivši gradonačelnik i potpredsjednik vlade, Slavko Linić. Nikoga pametnoga ne treba čuditi niz hvalospjeva koji je predstavnik one već bivše vlade iznjedrio sam sebi i politici koja je s socijalom povezena kao Michael Jordan s amaterskim sportom. Ali ono što je toliko zanimljivo bilo na toj sjednici je istup, mladog Štefana, sada već vjerojatno osuđenog na disidentstvo unutar same stranke, koji je bez dlake na jeziku oprao cjelokupnu garnituru samozadovoljnih veličina prisutnih na sjednici. Činjenica je da je Štefan, barem u onim situacijama kojima sam bio osobno svjedokom, pokazivao daleko veću socijalnu osjetljivost i društvenu angažiranost koja je bila više nego u suprotnosti s doktrinom matične mu stranke, pa ne treba čuditi niti njegov istup, ali ni reakcija «starčića» okupljenih u glavnom odboru SDP-a. Jer promptnim završetkom sjednice nije trebalo bit dano do znanja samo pojedinačnom istupu kako mu tu nije mjesto već je još jednom dano do znanja svim onima koji pokažu sličnu ili blisku inicijativu ovoj Štefanovoj da neće naići čak ni na kurtoaziju uvažavanja svojih stavova od strane vodstva stranke. Pokazuje se istinitom ona stara postavka koja kaže kako slobodno djelovanje u autoritativnoj i hijerarhijsko organizaciji kakve su političke stranke jednostavno nije niti će ikad biti moguće. Alternativa je ili prilagođavanje djelovanja sustavu poslušnosti i unutarnje cenzure što nam je i iznjedrilo ovakvo bogatstvo političkih «veličina» diljem stranačkog života ili zadržavanje prava na vlastito slobodno djelovanje i mišljenje što rezultira jedino mogućem odlasku iz stranačkih i sličnih struktura te djelovanje u okviru društvenih i političkih organizacija organiziranih na principima neautoritativnosti, nehijerarhiji, slobodi, autonomiji i solidarnosti. Nadam se da će disident SDP ipak izabrati ovu drugo opciju.


«DEMOKRATSKI» HNS

No da nije SDP samo «demokratski» pokazao je i netom održani izborni šesti sabor HNS još jede u nizu stranaka koja se ponosi svojom nekakvom lijevom provincijencijom. Naime, kao je to već postalo uvriježeno kod naših političkih stranka i na ovim izborima kandidati za liderske pozicije našli su se oči u oči s nepostojećim protukandidatima te su ležerno dobili potporu delegata za obnašanje najvažnijih stranačkih funkcija i u slijedeće 4 godine. Blijeda slika ostataka demokratičnosti našeg društva možda je i najevidentnija upravo u takvim stranačkim zakulisnim igricama kakvima smo svjedoci u proteklih nekoliko dana. Jedna kandidatkinja, jedna stranka jedna politika, jedna ideja - jedan iz demokracije.


KOLUMBIJA JE USTALA PROTIV FTAA

Prošli je tjedan tisuće radnika izašlo na ulice i marširalo demonstrirajući protiv FTAA (Free Trade Areas of America) u svim većim gradovima Kolumbije na poziv kolumbijskog sindikata Comando Unitario de Trabajadores (CUT). Naime CUT je, protiveći se ideji globalnog širenja velikih korporacija te pojeftinjenja radne snage svedene na polu-ropski odnos, pozvao na generalni štrajk u utorak 18. svibnja. U Cartageni 15 000 demonstranata se našlo napadnuto od strane policijskih snaga dok su u Pastou (gradu blizu granice s Ekvadorom, tisuće demonstranata napadnute od policijskih snaga odgovorilo na napad zaustavljajući njihov napredovanje i usprkos nasilju «snaga reda» nastavilo s svojim opravdanim zahtjevima. U Bucaramandgi, Caliu, Popayu stotine tisuće radnika započelo je 24-satni štrajk (ideju toliko nepoznatu našim sindikalnim liderima) napuštajući svoja radna mjesta i izlazeći na ulice. Istovremeno gotovo je 7 milijuna učenika lišeno nastave zbog toga što su revoltirani situacijom na ulicama i napadima policije učitelji/ce i profesori/ce odlučili pokazati solidarnost s radnicima/ama te izaći na ulice. Gotovo je 300 000 obrazovnih radnika/ca pokazalo što znači prava radnička solidarnost slijepa na granske i industrijske podjele. Uz svugdje prisutnu parolu «NE FTAA-u!».
Kolumbijski radnici/e pokazuju kako, na koji način te zašto se treba boriti protiv širenja ekonomske globalizacije i akumuliranja prirodnih bogatstava u rukama nekolicine svjetski moćnih korporacija i pojedinaca. Država, glavni zaštitnik takvog kapitala, krvavom je represijom pokušala ugušiti narodni revolt no kao i nikada do sada nije u tome uspjela. U zemlji ranjenoj narko ratovima i građanskim ratom te osiromašenoj pretežno američkim presizanjima za njenim prirodnim bogatstvima radnici/ce i njihovi sindikati ipak znaju adekvatno odgovoriti. Kod nas oni većim dijelom šute.


EZLN (ZAPATISTI) – IN MEMORIAM DON AMADI AVENDANO FIGUEROA

Obitelji i prijateljima don Amada Avendańo Figueroa:
Narodu Meksika:
Ljudima svijeta:
Braći i sestrama:
Shrvani bolom saznali smo za preranu smrt gospodina Amada Avendańo Figueroa borca za socijalnu pravdu i novinara iz Chiapasa, ponos Meksika.
Don Amado je bio brižljivo uho za nepravdu nanesenu domorodačkoM stanovništvu Chiapasa još davno prije izbijanja rata protiv zaborava. Zajedno s gospođom Concepción Villafuerte i ostalima koji su izdavali novine Tiempo (Vrijeme) slušao je kada je većina bila gluha i gledao je kada je većina bila slijepa.
Zato smo od prvog dana ustanka (1. siječnja 1994. započeo je ustanak Zapatista u Meksiku op. prev.) izabrali baš njegove novine kao medij kroz koji ćemo našu ideju objaviti svijetu. Ne zbog toga što su on i oni s kojima je surađivao bili u nekakvom dosluhu s nama već zbog toga što je on bio u gonjen potrebom da govori istinu. Nešto kasnije don Amedo je sudjelovao u izbornoj utrci za guvernera Chiapasa tijekom koje je pokraden izbornom prijevarom, ali to ga nije zastavilo u njegovom širenju buntovništva i istine što je kulminiralo izradom prijedlog novog ustava države Chiapas istog onog koji smo mi (EZLN – Zapatisti op. prev.) još prije usvojili. Za vrijeme svog mandata nastavio je pratit borbu Zapatista s izrazitim poštivanjem i uvažavanjem.
Smrću don Amada, Meksiko je izgubio značajnog borca, Chiapas jednog od svojih najboljih sinova, domorodačko stanovništvo brata, a Zapatisti prijatelja.
Za don Amada …dug život…
Iz planina meksičkog jugoistoka
Pobunjeni Subkomandant Marcos


«COP WATCH» ORGANIZACIJE U SAD-U

U zemlji slobodnih i domu hrabrih da parafraziramo tekst iz veoma popularnog pjesmuljka, znanog kao američka himna dešavaju se značajni pomaci u organiziranju građanskih inicijativa usmjerenih na borbu protiv različitih vrsta policijske brutalnosti i represije. Iako se donedavno smatrala najliberalnijom zemljom svijeta u pogledu prava uživanja svih građanskih sloboda, što je izgubljeno policijsko-obavještajno-vojnom akcijom unutar SAD-a nakon rušenja Blizanaca, Amerika barem po svjedočenju onih koji žive u njoj (a ne kontempliraju o njenim mogućnostima zavaljeni u foteljama 5000 km dalje) nikada nije bila ni blizu ideji slobodne države. Oduvijek je to bila zemlja koja je na upotrebu nasilja gledala vrlo blagonaklon, što donekle ne treba čuditi s obzirom na vrlo rašireni i izraženi kult oružja prisutna u svakom kutku SAD-a, a posebno kada se radilo o tzv. Institucionalnom nasilju usmjerenom na gušenje disidentskih glasova. Metode upotrebljavane protiv radnika u 19 stoljeću iste su onima upotrebljenim protiv boraca za građanske slobode crnaca, boraca protiv rata u Vijetnamu, boraca za ravnopravnost žena, antiglobalista itd itd. Policijska represija je dopuštena posebno ako ste beskućnik, latino/a, crnaca/crnkinja, homoseksualac/ka, protivnik rata, ili radikalni ljevičar/ka. Od dolaska na vlast Bushove administracije i doktrine situacija se, ako je to bilo uopće i moguće za pomisliti, pogoršala. Povećao se broj nerazjašnjenih smrti za vrijeme policijskih akcija i «ispitivanja», počeli su nestajati s ulica neposlušnici u vrlo sumnjivim okolnostima, a arogantnost policije i policijskih dužnosnika išla je toliko daleko da je maksimalno opravdavala sve postupke svojih djelatnika. Kao odgovor na to diljem SAD-a počinju se rađati grassroots organizacije «CopWatch» kojima je osnovni cilj nadziranje rada policijskih službenika, organiziranje zajednica u slučajevima prekoračenja ovlasti policije, podizanje tužbi za isto i općenito biti civilni nadzor nad radom policije. Naravno da policija ne gleda nimalo odobravajuće na takve pojave čak štoviše većinu aktivista/kinja tih organizacija pokušava na ovaj ili onaj način zaplašiti, ali to ne mijenja nimalo činjenicu da iz dana u dan, tjedna u tjedan diljem SAD-a raste broj takvih i sličnih organizacija. Valjda izmoreni već toliko prisutnom represijom u svakodnevnom životu građani/ke, napokon odlučuju stvari preuzeti u svoje ruke i izgraditi društvo drugačije od onog zamišljenog u pomućenoj svijesti G. W. Busha Jr. i njegovih poltrona ili prezentiranog u limunadastim paketićima celuloidnih uradaka Hollywooda.
Metode i način djelovanja policijskih djelatnika diljem svijeta ne razlikuju se gotov uopće, osim eventualno po broju prekršaja koju mogu napraviti, a da se za takov što ne sazna. Kod nas batinanje uhićenih ne predstavlja iznimku od uobičajenog ponašanje policajaca već pravilo s kojim se hvale, kako sami sebi tako i svakom kome stignu takvu jednu «zgodnu» anegdotu ispričati. I to se neće prijeti niti ovakvim nit onakvim odredbama već samo angažmanom civilnih inicijativa i građana/ki o čijim se kostima i glavama i radi.


PALESTINA, IRAK, GENOCID

Svjedoci smo pravog genocida na prostoru Bliskog Istoka. Izraelci s jedne strane uništavaju sve što ima ikakve veze sa Palestinom i Palestincima ubijajući, ranjavajući ih i bagerima uništavajući svako imalo sumnjivu građevinu moguće povezanu s palestinskim otporom (čitaj naseljenu Palestincima). Koliko je daleko otišao taj kriminalni i zločinački proces pokazuje izjava gnušanja nad tim činom i samog izraelskog ministra pravosuđa koji s pravom slike iz Rafaha i Gaze uspoređuje s onima iz holokausta proživljenog u drugom svjetskom ratu. I Sharon i njegov Likud te IDF (Israeli defence forces) samo nehajno odmahuju rukom na povike svih značajnijih političkih i civilnih institucija koje zahtijevaju prekid akcije i opsade Gaze i Zapadne obale, pravdajući svoj čin legitimnom obranom od palestinskog terorizma.
Nekoliko stotina kilometara na istok, Izraelski najveći saveznik i siva eminencija svih ratnih užasa novog tisućljeća, SAD-a istu politiku prakticira nad Iračanima/kama, koje iz dana u dan nemilice ubija ne birajući sredstva, čijem je užasu jedino jednaka licemjernost s kojom odbija priznati da je ono što čini imalo loše ili za osudu.
Iračani broje žrtve u desecima tisuća od početka ovog novog krvavog poglavlja u američkoj ekspanziji na istok u ime potrage za crnim zlatom. Nimalo ne treba čuditi sve očitije pojavljivanje organiziranih skupina iračkih boraca kako Šijita tako i Sunita koje svom žestinom udaraju po okupacijskim snagama diljem Iraka. Za njih borbe nisu prestale onda kad je Bush arogantno objavio prestanak neprijateljstva, za njih su borbe u pravom smislu tek tada počele. Iračka sloboda? Da, ali izborena od strane samih Iračana/ki, a ne nametnuta od strane stranih okupacijskih snaga. Posebno snažno, u zadnje vrijeme, odzvanjaju krikovi mučenih i ubijenih iračkih zarobljenika evidentirani u fotografijama i filmovima odaslanim u svijet prije mjesec dana. Njihovi krvnici (ne mislim na onih 7 optuženih američkih vojnika/kinja) zagrnuti generalskim uniformama i legitimacijama obavještajnih službi mirno spavaju znajući da se, bez obzira na pritiska javnosti i medija, njima i njihovoj politici neće ništa desiti. Jer njihovo je ponašanje samo odraz političke volje Bushove administracije, a Bush i njemu slični sigurno neće odrezati granu koja ih drži na vlasti. Na kraju jedna usporedba koja jasno potkrepljuje gornji zaključak. Američki vojnik, koji je zbog prigovora savjesti odbio povratka u svoju postrojbu nakon odmora, osuđen je na godinu dana vojnog zatvora. Vojnik koji je mučio i ubijao iračke zarobljenika dobio je istu kaznu!?

Malo (Više) Mozga br. 9

REVOLUCIONARNA STUDENTSKA GIBANJA 1968. I TUGA STUDENTSKOG POKRETA DANAS

Na današnji dan (13. svibnja) prije 36 godina u Francuskoj je započeo generalni štrajk više od deset milijuna radnika i studenata koji je na dvadesetak dana gotovo u potpunosti paralizirao život Francuske, posebno Parisa. Krajem 1967. godine kada započinju prve organizirane studentske akcije s ciljem poboljšanja uvjeta studiranja, kao ni 22. ožujka 1968. kada su uhapšena četvorica studenata koji su tijekom prosvjeda protiv rata u Vijetnamu ciglama razbili izloge American Expressa zbog nitko još nije mogao naslutiti što će uslijediti u svinju i lipnju iste godine. A uslijedila su dva mjeseca sukoba studenata i radnika, s jedne, i policije i paravojnih formacija, s druge strane, Pariz ispunjen suzavcem i dimom, ali i slobodom i revolucijom. Od početnih zahtjeva studenata za reformom studija, udruženi radnici i studenti otišli su korak dalje tražeći ostavku predsjednika de Gaullea, i još jedan korak dalje, tražeći promjenu društva, okoštalog, konzervativnog sustava Francuske republike. Slijedeći korak bila je utopija...
U «realnosti traženja nemogućeg» kroz dva mjeseca život je u okupiranim tvornicama izgubilo nekoliko radnika, uhapšeno je više od tisuću studenata, nekoliko ih je tisuća ozlijeđeno. Iako su tih svibanjskih i lipanjskih dana studenti i, kasnije, radnici disali i živjeli zajedno sa ostalim stanovnicima Parisa i cijele Francuske i činilo se da su i društvene i političke promjene neizbježne, na predsjedničkim izborima premoćno je pobijedio Charles de Gaulle, kamen temeljac francuskog establishmenta («Patronata») protiv kojeg su ustali tisuće studenata i milijuni radnika. Netko je zgodno primijetio: Francuzima srce jest na lijevoj strani, ali novčanik je na desnoj.

Iako je studentski pokret najsnažniji zamah imao u Francuskoj, čini se da je dio energije prenesen i na susjedne zemlje, posebno Italiju i Njemačku, ali i druge zemlje Europe i Svijeta. Niti tadašnju Jugoslaviju nije zaobišao studentski bunt koji se najvećim dijelom manifestirao u Beogradu u kojem je između ostalog došlo i do većih sukoba između policije (milicije) i studenata. Studentsko buđenje i bunt u Jugoslaviji bili su relativno kratkog daha i trajali su, kako bilježe kroničari, do Titovog pojavljivanja na televiziji i njegovog govora upućenog studentima nakon kojeg su studenti zapjevali «Druže Tito mi ti se kunemo...».
Doduše, za Jugoslaviju i države slijednice puno je važniji studentski angažman iz 1971. godine, ali ovom prilikom nećemo ulaziti u događanja iz te godine.

Tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća činilo se kao da studentska scena buja u svakom sveučilišnom gradu tadašnje države: studentski klubovi i mediji iz tog vremena dovoljan su pokazatelj što studenti mogu imati i značiti, čak i u nedemokratskom društvu, kao i što sve studenti nisu imali u 90-tim godinama. Naime, početkom rata (ratova) na području bivše Jugoslavije, pa tako i Hrvatske, studentska populacija kao da je isparila što zapravo i nije daleko od istine ako se uzmu u obzir brojke koje govore o mladim ljudima, pretežno studentima i mladim visokoobrazovanim ljudima, koji su napustili zemlju u prvoj polovici 90-tih godina.

Prve znakove života studenti počinju davati na zagrebačkom Sveučilištu početkom 1996. kada je svjetlost dana ugledao nacrt Zakona o studentskom zboru. Zakon koji je tadašnjoj (i sadašnjoj) vlasti trebao osigurati da će glavna zanimacija studenata (uz samo studiranje i polaganje ispita) biti «zborno pjevanje» po, naravno, unaprijed zadanim notama. Dugoročno, predlagač Zakona je u tome uspio. Kratkoročno, izlaganje studentskoj javnosti spomenutog nacrta Zakona i, kasnije, njegovo usvajanje (srpanj 1996.) označili su početak studentskog, nećemo reći pokreta, ali gibanja svakako. Tako se je već početkom 1996. formirao KSUZ (Koordinacija studentskih udruga Zagreb) kroz koji je desetak udruga zagrebačkog Sveučilišta artikuliralo i iskazivalo svoje protivljenje predloženom nacrtu Zakona i tražilo više autonomije i slobode kako za studente, tako i za sveučilišta i znanost uopće. U listopadu 1996. pojavljuje se i prvi broj ponovno pokrenutog Studentskog lista (kasnije SL Revolt) koji na naslovnici prvog broja donosi provokativno «A GDJE VAM JE REVOLUCIJA, STOKO!?» i sljedeće dvije godine, po gašenju KSUZ-a, predstavlja jednu od okosnica zagrebačke studentske scene.
Totalno mrtvilo na riječkom Sveučilištu nakratko prekidaju Nezavisna inicijativa studenata Pravnog fakulteta u Rijeci (NISPF) i, kasnije, Riječki studentski pokret zajedno s Istarskim klubom. Motiv je bio isti: restriktivan i protuustavan Zakon o studentskom zboru te želja da studenti budu nešto više od zbornih pjevača koji, uče, i povremeno odlaze na studentske razmjene, sudjeluju na sportskim natjecanjima i opijaju se na studentskim feštama.
U to vrijeme i u Rijeci se pokreće studentski list Kacot koji, na žalost, nije stekao kontinuitet i ugasio se nakon četiri ili pet objavljenih brojeva (još je kraće «trajao» kasnije pokrenuti The List).

Svijetli primjer borbe za studentska prava, a da se pritom ne misli na cijenu smještaja u studentskom domu ili hrane u Indexu, odnosno studentske subvencije, bila je kampanja «Mislim, dakle ne studiram». Naime, nakon upisa druge generacije studenata filozofije na netom osnovanom Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Rijeci, tadašnja ministrica znanosti donijela je politički dekret kojim se studiji filozofije ukidao. Studenti filozofije (koji to, zapravo, u tom trenutku gotovo da i nisu bili) zajedno s aktivistima Riječkog studentskog pokreta uspjeli su nakon jednomjesečne kampanje koja je svoj vrhunac doživjela na skromnim (ali ipak!) studentskim demonstracijama krajem rujna 1999. godine. Usprkos uvjeravanjima, objašnjavanjima i prijetnjama ministrice Žic-Fuchs s pomoćnicima, studenti su ostali dosljedni i uporni, a danas završavaju sa studijem.

A danas? Danas, kao i jučer, Studentski zbor, studentski izbori, studentski mediji, studentska solidarnost, međuljudski odnosi, taština, ogromni budžeti, nevjerojatan način trošenja studentskih sredstava (npr. auto-praonice, taxi, itd. i sl.) pokazuju da se tu zapravo radi o sprdnji. O sprdnji, na koju zapravo i ne treba trošiti riječi nego zborno zapjevati...

KRONOLOGIJA DOGAĐAJA 1968.

5. siječnja – TORINO- 100 je studenta suspendirano s fakulteta zbog okupacije. Cijeli mjesec traju demonstracije, sit-in te neredi usmjereni na sukob s policijom. Kulminiralo je odlukom rektora da 23. siječnja u potpunosti zatvori sveučilište kao mjesto okupljanja najradikalnijih među radikalima.
11. siječnja – MADRID- Sukobi studenata i policije. Najmanje 30 studenta uhapšeno, a fašistička vlada (ne zaboravimo Franco je još uvijek vrlo živahan starčić) odlučuje osnovati specijalne policijske snage za borbu protiv studenata. Neka vrste preteča onog što volimo zvati interventnim vodovima i specijalnim policijskim snagama. Nije li ironično kao je upravo fašistička država kao metodu kultiviranja svojih disidenta posegla upravo za kreiranjem takvih, obično nikome odgovornih, policijskih batinaša.
17. siječnja - BREMEN – za vrijeme studentskih nereda ubijen je jedan student. Bremen istog dana eksplodira. Preko 50 zapaljenih autobusa preko 100 uhapšenih.
20. siječnja- NEW YORK- Ogroman studentski prosvjed organiziran od strane glumaca, umjetnika i znanstvenika protiv rata u Vijetnama.
2. veljače - BONN- borbe između lijevo orijentiranih studenata i neonacističkih organizacija jačaju – jedna mrtav u sukobima. Slijedećih dana studenti okupiraju sveučilište i traže izbacivanje Heinrich Luebkea, bivšeg nacista, s njega. - RIM- nakon početnih okupacija sveučilišta u Firenci masovni pokret se seli u glavni grad, neki od profesora demonstriraju zajedno s studentima
5. veljače – FRANKFURT- Nakon napada na američki konzulat, tisuće studenata okupiraju Američku kuću i podižu zastavu Nacionalnog oslobodilačkog fornta Vijetnama.- TRENTO – na fakultetu sociologije održava se nacionalni sastanak studenata uključenih u okupacije sveučilišta diljem zemlje.
18. veljače – BERLIN – Na Slobodnom sveučilištu se održava međunarodni sastanka posvećen Vijetnamu koji završava golemim demonstracijama.
23. veljače – PARIZ – Tisuće demonstriraju protiv američke agresije na Vijetnam. Prosvjed se ubrzo pretvara u sukobe urbane gerile i policije.
1.ožujka – RIM – nakon što je policija istjerala studente iz okupiranog univerziteta, 2000 studenta izlaze na ulice demonstrirajući protiv policije i vlade u Valle Giulia dolazi do gradske bitke između studenta i policije. 200 ranjenih, 40 izbačenih, 4 hapšena studenta. U to vrijeme 27 sveučilišta diljem Italije su okupirana od strane studenata.- VARŠAVA –Nasilni studentski protesti protiv policije
22. ožujka - NANTERRE- studenti okupiraju neke zgrade. Dolazi do velikih sukoba s policijom. Jedna od vođa pokreta, Daniel Cohn Bendit napada politiku francuskog ministra za mladež. Nastaje pokret «22. ožujka.»
4. travanj - MEMPHIS- Kukavički iz zasjede ubijen je Martin Luther King Jr., vođa pokreta za građanska prava Afroamerikanaca. Diljem SAD-a eksplodiraju crnački getoi.
11. travnja – BERLIN vođa Socijalističke omladine Rudi Dutschke je teško ranjen. Diljem SR Njemačke studenti napadaju urede novina u vlasništvu Springer kompanije koja vodi glavnu kampanju denunciranja pokreta.
29.travnja NEW YORK – sit in štrajk organiziran od strane crnih studenata, diljem američki sveučilišta studenti prekidaju nastavu
2. svibnja – NANTERRE- Studenti prosvjeduju protiv Alain Peyrefitte, Ministra obrazovanja. Fakultet je zatvoren, a policija upada u zgrade univerziteta što dovodi do lančane reakcije na Sorbonni u Parizu. Policija okružuje zgrade sveučilišta.
6.-10. svibnja – PARIZ – Revolt se širi. Mnoge demonstracije studenta i intelektualaca započinju iz Latinske četvrti. Policija blokira desnu stranu Seine u nadi da će zaustavit širenje protesta. U sukobima studenta i policije na stotine ranjenih.
13.-20. svibnja – PARIZ – radnici se pridružuju studentskim prosvjedima te se duh revolta širi cijelom Francuskom. U Nantesu je Sud- Aviation okupirana, a Renault je u štrajku. 50 je tvornica okupirano uz škole, željeznicu, rudnike, luke te električne centrale.
22. –30. svibnja – MILANO – Milanska sveučilišta su okupirana. Sukobi studenata i neofašista.
30. svibnja – RIM – Policija napada studente okupljene ispred francuske ambasade. Slijedećeg dana dok su demonstranti raspravljaju o okupacijama, La Sapienza je okupirana od strane studenta.
5. lipnja – PARIZ- Kapitalisti i radnici potpisuju dogovor koji PCF i CGT dvije najjače sindikalne organizacije ostavljaju studente na cjedilu.- LOS ANGELES – ubijen je predsjednički kandidat Demokratske stranke Robert Kennedy
7. lipnja – MILANO – 3000 studenta pokušava okupirati zgradu dnevnika “Il Corriere della Sera”: 11 studenta je uhapšeno preko 250 izbačeno s sveučilišta
11. lipnja – Zadnja noć borbi u Latinskoj četvrti- 5 dana kasnije završava okupacija Sorbonne
2. srpnja – NAPULJ- Borbe između policije i studenta u Napulju, Anconi, Palermu, Pisi i Trstu. U Napulju studenti i radnici organiziraju jedinstveni štrajk.- BERKELEY – tisuće studenata organiziraju sit in ispred gradske vijećnice nakon što je gradonačelnik objavio policijski sat umjeren na suzbijanje studentskih prosvjeda.
31. srpnja – CIUDAD DE MEXICO – Žestoki sukobi studenata i specijalnih snaga Grandros. Studenti okupiraju škole i fakultete i proglašavaju generalni štrajk. Pokret će doživjeti tragičnu kulminaciju 2. listopada kada je ubijeno preko 200 ljudi, tisuće ranjeno i uhapšeno.
21. kolovoza- PRAG – Počinje sovjetska intervencija u ČSSR nakon tzv. Praškog proljeća tijekom kojega je komunistička vlada pokušala uvesti demokratske reforme u svakidašnji život Čehoslovačke. U siječnju 1969. Jan Palach u znak protesta zbog normalizacije stanja će se javno spaliti.
Rujan – KINA – Mao završava svoju kulturnu revoluciju. Organiziranjem revolucionarnih komiteta na nivou provincija proces moderniziranja komunističke politike je završio s svojim eksperimentima. Proces završava govorom u Pekingu kojim se određuje nova diktatorska politika vlade na kojoj mase okupljenih reagiraju «spontanim» oduševljenjem. Milijuni su nestali u eksperimentima kulturne revolucije.
20. rujan- PISA s štrajkom u Saint-Gobain započinje «vruća jesen» talijanskih radnika
16. listopad. – CIUDAD DE MEXICO – na ceremoniji proglašavanja pobjednika na utrci 200 m dva crna atletičara Tommie Smith i John Carlos pozdravljaju zastave s simbolom Crne snaga, stisnuta crna šaka
30. studenog – RIM nakon što je započeo srednjoškolski pokret na nacionalnom nivou. La Sapienza je ponovno okupirana.


RADARI, UČKA, RONČEVIĆ, REVOLT

Priča koja nas, eto nažalost, već godinama okružuje i prati, a koja svoju kulminaciju doživljava iznova i iznova, dobila je još dva relativno važna zaokreta u proteklih tjedan dana. Naime, kako se pokazalo da odluka Vlade o postavljanju radarskih sustava na Učku, ali i diljem Hrvatske, neće naići na otpor predstavnika lokalne samouprave u gradu Rijeci, nevladin sektor na čelu s udrugama Moji Ičići, Planinarsko društvo Orljak, Riječkom aktivističkom grupom i drugima, uz punu potporu danu od strane nekih IDS-ovih zastupnika te gradonačelnika Opatije, odlučio je na sebi svojstven način ponovo izrazit nezadovoljstvo donošenjem sporne odluke. Akcije koje su uslijedile, usmjerene su bile prije svega na dva kolosijeka. Jedna kojom se, u okviru želje za raspisivanjem lokalnog referenduma prije donošenje bilo kakve odluke, željelo skupiti što je moguće više potpisa građana, je održana u subotu 8. svibnja u Opatiji, po izuzetno lošem vremenu, s manje ili više uspješnim rezultatima. Peticiju je potpisalo nekoliko stotina građana Opatije, a njeno potpisivanje nastavlja se i dalje. Druga je akcija bila usmjerena na alarmiranje javnog mijenja i organiziranje putem direktnih akcija, prije svega prosvjeda i blokada prometnica kojima se vrlo eksplicitno želi dati na znanje, onima koji misle da odlučuju, da se ljudi ovog kraja neće tek tako pomirit s nečim što ne žele u svom dvorištu. Prosvjed je okupio nekih 200-injak ljudi i održan je u nedjelju 9. svibnja u Opatiji. Iako se s pravom mogao očekivati i veći broj ljudi, posebno onih koje će takav jedan suludi projekt postavljanja radara najviše i koštati, znači građana Liburnije, ne može se reći da je prosvjed kao prosvjed propao. Nitko nije ni očekivao da će se u relativno kratkom roku, s ograničenim mogućnostima aktivne propagande organizirati veći broj ljudi, posebno kada se uzme u obzir da je većina ljudi kod nas još uvijek nesklona izražavanju nezadovoljstva direktnim akcijama i učestvovanjem u uličnim manifestacijama. Povorka je osim blokade jedne strane ceste održala i ulični performans koji su aktivisti/ce i više nego kvalitetno odradili. Sve u svemu čitava je manifestacija trajala oko sat i pol, dovoljno za prvi put, ali svakako ne i sve što se planira raditi.
No imperija kao imperija uzvraća udarac. Niti par sati nakon prosvjeda, iz prevrlog ureda ministra obrane izletila je izjava kojom se na vrlo očigledan način želi ljude koji se protive postavljanju radara proglasiti ili glupim, jerbo uz sve informacije koje nam tako predivno servira MORH nisu u stanju shvatiti izuzetnu vrijednost takvog projekta, ili malicioznima, jer jednostavno nisu u stanju prihvatiti mudro vođenje ove države od strane tih i takvih ministara i premijera. No, da ne bi situacija ni na koji način ostala nedorečena pobrinuo se ponovo Rončević u četvrtak , 13. svibnja izjavom kao se s gradnjom radara na Učki počinje najkasnije 24. svibnja što je za nepunih dva tjedna, bez obzira na ove ili one proteste ionako «neinformirane gomile» tamo nekih buntovnika. Tu je svoju tezu ponovo potvrdio izjavom o mobitelima i zračenju i glupostima tog tipa. E, pa samo na trenutak da osporimo malo taj argument kad se već toliko puta ponavlja. Dakle radar zrači u količini od nekoliko tisuća mobitela. OK. Ne treba valjda naglašavati više da je zračenje mobitela štetno i može uzrokovati kao uostalom i svako dugotrajnije zračenje i oštećenja na staničnoj strukturi. No da i nije to štetno uopće postoji jedna značajna razlika u premisama «Mobitel = radar, Zračenje = zračenje» Naime, mobitel svatko d nas svojom voljom kupuje, i koristi i nitko ga ne tjera na to niti ga sprječava u tome. Njegovo je korištenje ostavljeno na slobodnu volju svakome pojedincu/ki. Radare s druge strane kupujemo mi, istina bog novcem poreznih obveznika, znači našim vlastitim davanjima, ali ga ne koristimo mi već vojska. I ne kupujemo ga svojom voljom i ne preuzimamo svojevoljno rizik mogućeg zračenja i posljedice koje slijede iz toga. I na kraju krajeva ne možemo ga baciti, isključiti ili zatvoriti kada smatramo da više ne obavlja funkciju kojoj je bio namijenjen ili kad odlučimo da se više ne želimo njime koristiti. O tome odluku donose gospoda i dame iz vlade i njenih privjesaka. Uostalom da i želimo postaviti radar kao što recimo želimo kupiti mobitel ipak ni u kojem slučaju nemamo jednako slobodu korištenja istog ili upravljanja istim i kontroliranja mogućih štetnih posljedica upotrebe istog pa je nekako blesavo govoriti o jednakim situacijama i jednakim rizicima. Dakle, ne radi se baš o istim stvarima. I to sve u slučaju da se ne protivimo radaru iz nijednog drugog razloga osim zračenja.
No ono što je još i važnije je činjenica da se velika većina ljudi ne protiv postavljanju radara samo zbog mogućeg zračenja već iz niza drugih razloga od koji je zračenje samo jedan. Neki do nas su protiv postavljanja na Vojaku, neki protiv postavljanja bilo gdje na Učki, neki od nas smo zabrinuti zbog nedostatka studija utjecaja neionizirajućeg zračenja radara, neki su protiv toga da se gradi unutar granica Parka prirode koji će se prisutnošću vojnog osoblja i čuvara svakako proslaviti kao jedan od jedinstvenijih u svijetu, neki od nas su protiv postavljanja radarskog sustava zbog nelagode koju bi osjećali svi oni turisti koji bi došli u središte turizma, Opatiju, dok im iznad glave vijori stup ponos hrvatske militarizacije, neki su protiv toga jer se radi o sustavima čija je starost preko 20 godina i koji će za 10 godina biti u ono isto što su sada oni «zastarjeli» ruski koje još uvijek upotrebljavamo, neki su protiv jer nam se gadi daljnja militarizacija ovog društva i ideje, kao ulazak u agresivne vojne saveze kao što je NATO ne možemo probaviti ni pod kojim uvjetima, neki su protiv toga jer bi se postavljanjem radara narušio integritet zaštićenog spomenika kulture još iz doba Austro-Ugarske, a neki su protiv toga jer im jednostavno dosta diktata Zagreba, odnosno ovih i onih stranački čelnika, političara i premijera i ministara i željeli bi konačno o vlastitoj budućnosti samostalno odlučivati. Alo Rončević, kuc-kuc, shvaćaš li da nije samo stvar u (ne)zračenju? Građanski neposluh nastavlja dalje.


MMF BOG I BATINA

Uz naše revne ministre ova se institucija možda i najčešće pojavljuje u dijelu koji se bavi Hrvatskom. Možda je tome tako jer je MMF-u jedna od misao vodilja dobrobit Hrvatske ili je, možda, tome tako jer zapravo cjelokupnom našom sudbinom, uostalom kao i slučaju većine zemalja, rukovode gospoda u kravatama okupljena u maštovitom imenu Međunarodnog monetarnog fonda. Nekako po primjedbama, odnosno pardon, sugestijama istog tog MMF-a prošla je, Račanova, vlada, jednim legislativnim aktom razbila iluzije izgradnje socijalne države, a ova nova/stara HDZ-ova punom parom kreće u istom smjeru. Zabrinuti vanjskim dugom, koji istini za volju zabrine svakog kojeg opandrčimo cifrom, HDZ-ovci i njihovi «prijatelji» iz MMF-a pregovaraju, pregovaraju na koji od načina bi bilo najbolje isti suzbiti, smanjiti, a posljedice sanirat. Kada kažemo posljedice ne mislimo, a bogami ni oni, na posljedice za svakodnevnicu naših radnika/ca već za boljitak globalnog razvoja kapitala, ili jednostavno rečeno za daljnje bogaćenje već ionako bogatih. I kao iznebuha nekako zajedno, tko zna možda i posebno, naši i njihovi ekonomski stručnjaci su se dosjetili mogućnosti smanjenja još ono malo socijalnih prava koje najugroženije skupine ovog društva uživaju. Jer ne zaboravimo upravo oni troše najviše. Da je to i istina, a nije jer su izdaci za pojedina resorna ministarstva daleko veća od onog socijalne skrbi, nekako bi bilo sasvim uredu da novac, koji sami stvaramo i s kojim, putem poreza prireza, odreza i inih, punimo državnu blagajnu, nađe svoju put u džepove onih kojima je najpotrebniji a koji su ga ne zaboravimo ipak i stvorili. Jer, smatrajte me ludim, mislim da je kratkoročno ili dugoročno važnije imati site i slobodne pojedince/ke nego autocestu s kojom možemo za 10 minuta preliti do Zagreba. Prioriteti, prioriteti, nekima lova i moć- svima nama ostalima puka egzistencija.


JESMO LI ČULI ZA BECHTEL?

Bechtel grupa je masovna konstruktna i inženjerska firma s sjedištem u San Franciscu poznata upravo po činjenicama da je u proteklom periodu bila upletena u neke od najsumnjivijih poslovnih transakcija u svijetu. Naime, njeno je djelovanje vrlo slično onome roja skakavaca: dođi, konzumiraj i pobjegni prije nego sve ode k vragu. A kakvih nam primjera samo ostavlja za sobom: kalifornijski San Onofre nuklearni reaktor, neuspješni pokušaj da preuzme, privatizira i izgradi vodne izvore i vodoopskrbu u Boliviji, trenutni pokušaj preuzimanja u svoje vlasništvo londonski metro te voljno sudjelovanje u «izgrađivanju» novog Iraka pod vodstvom okupacijskih snaga. Najeklektniji primjeri grubog miješanja u život lokalnih zajednica je sigurno onaj u Boliviji u kojem je Bechtel zajedno s svojim drugovima po oružju, bolivijskoj vladi, ali i njenim financijskim moćnicima, pokušao u potpunosti privatizirati nešto tako nužno za svaki pa i naš život na zemlji - vodu. Pitate se sigurno kako je nešto što nije nastalo radom ljudskih ruku uopće i moguće privatizirati, ali s aspekta razmišljanja kapitaliste željnog profita ne postoji ništa na svijetu što nije moguće prodati ili kupiti, pa i vodu. Uostalom i sami poznajemo oduzimanje i privatiziranje zemljišta i zemlje kao najnormalniju pojavu, ograđivanje obale, kupovinu otoka, pa što nas čudi što je jedna od korporacija krenula i korak dalje. Srećom, a prije svega golemim trudom i žrtvama bolivijski domoroci i aktivisti su spriječili preuzimanje vodnih izvora od strane Bechtela što bi sigurno imalo katastrofalne posljedice kako za lokalne zajednice tako i za okoliš. Ali Bechtel ima stotine života, a još i više financijskih interesa i vrlo je brzo prepoznao svoju ulogu u izgrađivanju Iraka u kojem sada vodi nekoliko projekta, uključujući one najvažnije infrastrukturalne. I gdje im je kraj? Čini se da ga nema, barem ne ako obični pojedinci ne odluče nešto poduzeti po tom pitanju. Recimo kao u Boliviji. Bechtel je prisutna i na našim prostorima i to također u kapitalnom ulaganju u autocestu Zagreb-Split za čiji jedan dio upravo on dobio koncesiju za izgradnju. Kakva je ludnica od zaštite na radu tijekom tog projekta bila, dobro govori činjenica kako se golema količina Bechtelovih radnika kod nas otrovala hranom za vrijeme izvođenja radova.


BARCELONA UNIVERZALNI FORUM KULTURA 2004

Ove godine će se u Barceloni, gradu poznatom po svojoj multikulturalnosti, ali i snažnoj aktivističkoj sceni održati nešto što se naziva Univerzalni forum kultura s temama «Različitost, Mir i Održivi razvoj». Zvuči fenomenalno pomislili bi ste i vjerojatno bi odlučili odmah pristupiti mogućem sudjelovanju. No stvari i nisu baš tako svijetle. Naime, prije samog održavanja iz cijelog su se projekta povukli neki od ključni organizatora kao što su ravnatelj Liceu kazališta, ravnatelj Centra suvremene kulture, nekoliko grassroots organizacija (Udruga susjeda, Škola kulture i mira, Španjolska antropološka udruga itd.), a kontraverza povezana uz forum pojačanja je činjenicom da je budžet predviđen za održavanje istog narastao na vrtoglavih 3 milijarde eura, a većina sponzora, poslovnih, dolazi iz firma koje su više nego otvoreno novcem i političkim angažmanom podupirale rat u Iraku. Stoga ideja o različitosti, miru i održivom razvoju dobiva malo drugačiji prizvuk. Osim toga ispada da će se dio Barcelone, njena sjeverna obala, daljnje devastirat, barem po tvrdnjama Greenpeaca, izgradnjom kapaciteta potrebnih za održavanje ovog foruma. Neki od vodećih disidentskih pera odbili su sudjelovati na ovom događaju, a i više je nego upitan izbor imena Forum, koje definitivno aludira na Svjetske socijalne forume održane u Firenci, Porto Algreu i Bombayu, s kojima nema apsolutno nikakve veze. Na kraju ispada da se radi o još jednoj PR manifestaciji koja bi trebala prikazati, notorne neprijatelje mira, različitosti i održivog razvoja kao njihove najveće zaštitnike. Naravno, mnogi NVO-i pa i neki kritičari globalnog kapitalizma naći će svoj put u Barcelonu, to ne znači da bi to i učinili da posjeduju sve informacije, no malčice dovodi u pitanje njihovu predanost izgradnji civilnog društva. Svima onima kojima usta uskoro budu puna Foruma i Barcelone poručujemo da ne bi loše bilo prije toga vidjeti što o tom i takvom Forumu misle oni koji su ga prvotno trebali organizirati.


NE GMO-u U EUROPI (MOŽDA U HRVATSKOJ?)!

Monsato, Bayer i Syngenta se povlače iz pokušaja da svoje genetski modificirane usjeve i sjeme plasiraju u većoj mjeri na europskom tržištu. Većina prerađivača brašna i pšenice uvidjevši goleme probleme s kojima bi se mogli suočiti u slučaju da za svoje proizvode koriste genetski modificirane organizme odlučila je resurse nabavljati iz istočne Europe i Australije od proizvođača za koje zna da nemaju u sebi GMO-a. Naravno takva odluka nije motivirana dobrobit i željom za daljnjim studiranjem GMO-a i njihove moguće štetnosti prije introdukcije u svakodnevni život, već je motivirana bojazni o gubitku tržišta za svoje proizvode pa ne treba čuditi promptnost djelovanja prerađivača. No u svakom slučaju uvidjevši da su u Europi (misli se naravno na EU) postali persone non grate veliki proizvođači GMO-a okreću se novim tržištima, onima koja još nisu konsolidirana, u kojima ne postoji jasna zakonska regulativa GMO-a, u kojima ne postoji kvalitetna kontrola proizvoda niti profesionalna bioinspekcija koja bi je obavljala, tržište u kojima tržišni inspektori bespravno grade kuće, u kojima ti isti tržišni inspektori ne vide otvorene shopping centre nedjeljom, u kojima je interes kapitala uvijek ispred interesa pojedinca/ke itd.
Mislite da ima šanse da pronađu takvo tržište u bližoj budućnosti?


“MARINI” SUĐENJE ANARHISTIMA/CAMA U ITALIJI

U Italiji je završeno "Marini suđenje" (nazvano po imenu tužioca) koje predstavlja jak udarac anarhističkom pokretu, anarhističkom djelovanju i općenito aktivizmu kao načinu života. 20. travnja 2004, završio se 3. i posljednji stupanj slučaja «Marini» u kojem su dosuđene kazne protiv optuženih anarhista i anarhistica. Sada se u raznim zatvorima u Italiji nalazi i Carlo Tesseri pored prethodno zatvorenih Angela Maria (Marina) lo Veccio, Alfredo Bonanno i Orlando Campo.
Slučaj je trajao godinama i bio je dio jednog slučaja državnog tužioca Marini-ja.
Oni su optuženi zbog navodnog učešća u fiktivnoj oružanoj anarhističkoj organizaciji, ali je kod svih optužnica proširena na "subverzivno udruživanje" i 13-toro je osuđeno za "opći zločin" ako se takva konstrukcija i može zamisliti. .
Kazne su slijedeće:
Angela Maria (Marina) lo Veccio - 15 godina;
Alfredo Bonanno - 6 godina;
Orlando Campo - 10 godina
Carlo Tesseri - 3 godina i 9 mjeseci;
Rose Ann Scrocco i Gregorian Garagin su zajedno osuđeni na 30 godina zatvora;
Francesco Porcu je osuđen na 18 mjeseci zatvora.

Alfredo Bonanno je u zatvoru u Trstu. Angela Maria lo Veccio i Orlando Campo su u zatvoru Rebibbia u Rimu. Carlo Tesseri je u zatvoru Dozza u Bologni. Dok je na sreću, Rose je još uvijek u bijegu. Sve informacije o zatvorenim potražite na talijanskoj indymediji.
SOLIDARNOST SA ZATVORENIMA!

Malo (Više) Mozga br. 8

Socijalna revolucija i antifašistički front u Španjolskoj 1936.-1937.

Pisati o jednom tako značajnom događaju i to ograničen malim prostorom, kao što je to ovdje slučaj, predstavlja težak zadatak. Vjerujem da ću nekom ovim učiniti nepravdu i da ću što svjesnim što nesvjesnim izborima propustit neke od važnijeg događaja i neke od važnijih protagonista/ica, ali činim to s vjerom da mi oni, koji su s problematikom ovog perioda dobro upoznati, neće previše zamjeriti. Naš je medijski, književni pa čak dijelom i filmski prostor bio, posebno u bivšoj Jugoslaviji, ispunjen s raznoraznim interpretacijama onog što smo u povijesti učili kao Španjolski građanski rat, no, kao što je to bio slučaj i u drugim službenim objašnjenima tadašnjih događaja, nekoliko je presudnih (a možda i najvažnijih) činjenica uporno bilo prešućivano. U medijskoj zavjeri šutnje koja je tada, a traje još, poprimila masovne pa i svjetske razmjere, obični građani, nesudionici španjolske priče, lišeni su saznanja o jednoj istinskoj, proleterskoj i seljačkoj socijalnoj (ne političkoj) revoluciji. Kao što je to tisućama puta bilo dokazano, povijest pišu pobjednici, no u kontekstu Španjolske i dio poraženih se pridružio manipulacijama istinom iz, kao što će se kasnije utvrditi, njima jasno razumljivih razloga. Takva blokada, čak i onih svjedočanstva heroja/ina koji su sudjelovali/e u tim burnim danima, imala je za svrhu dvije stvari: ojačati Staljinovu i komunističku poziciju pred II. svjetski rat lažima o stvarnim razlozima poraza Republikanaca i onemogućiti proletarijatu, (posebno ruskom, njemačkom i talijanskom, ali i engleskom i francuskom), diljem svijeta saznanje istine i prijenos iskustva, kako bi se što efikasnije suprotstavili fašizmu te istovremeno proveli najsloženiju od društvenih pojava, socijalnu revoluciju. Prije Španjolske dva su događaja imala sličan značaj, a dešavala su se istovremeno veoma blizu: osnutak sovjeta i revolucija u prvim mjesecima 1917. i 1918. prije njenog boljševičkog preuzimanja te Mahknovističke slobodne samoupravne zajednice u Ukrajini u istom periodu. I o jednom i o drugom saznat ćete jako malo čitajući «službene» opise tih događaja, i u jednom i u drugom slučaju primijetit će se isti slijed događaja kao u Španjolskoj 20 godina kasnije. Zašto je jedan tako slavni dio povijesti revolucionarnih pokreta uporno maskiran lažnim izvještajima, falsificiranim činjenicama i prešućivanjem najvažnijih aktera koji su sudjelovali u njemu?
Možda će lakše biti shvatit odgovor ako se zna da je u to vrijeme u Španjolskoj kao istinska protuteža fašističkim falangama, konzervativnim kleru i veleposjednicima zaslužnim za fašistički puč, stajala milijunska radnička snaga organizirana u najveći svjetski anarho-sindikat CNT (Confederacion Nacional de Trabajo) koja je, uz to, rame uz rame sa F.A.I. (Federacion Anarquista Iberica) te POUM-om (Partido Obrero de Unificacion Marxista) bila glavni zagovornik provedbe socijalne revolucije- radikalne izmjene društvenih odnosa i bogatstva te kreiranje slobodnog samoupravnog kolektivističkog društva autonomnih zajednica. Opasnost je bila već time što je u onim područjima u kojima je CNT imao najveću snagu (Katalonija, Aragon, Levant) socijalna revolucija vrlo uspješno provedena, a društvo organizirano na fundamentalnim anarhističkim i socijalističkim principima.
Partnerima u Republikanskom dijelu koji su se borili protiv fašizma nije odgovaralo da radnici i seljaci, zemlje u kojoj su oni donedavno bili gospodari, preuzmu u ruke svoju sudbinu i izmjene društvo iz korijena, dok Staljinu te španjolskim komunistima i socijalistima i njihovim sestrinskim organizacijama i sindikatima, s izuzetkom gore spomenutog POUM-a, nije odgovaralo da se s jedne strane revolucijom odbiju mogući buržoaski partneri SSSR-a u anti-hitlerovskoj koaliciji, a s druge strane nije im odgovarala ni mogućnost da se radništvu i seljaštvu diljem svijeta pokaže kako je moguća socijalna revolucija bez političkih aparatčika i tko zna kakvih partija te njihove partijske discipline, željeznih i okrutnih vođa i njihove «diktature proletarijata», što su Kominterna, Staljin, autoritativni komunisti i socijalisti zagovarali. Nikome nije odgovaralo da anarhisti/ice, radnici/ce i seljaci/anke u Španjolskoj vlastitim snagama suzbiju dvije najveće pošasti 20 stoljeća, fašizam te boljševizam.
Nakon pobjede Narodnog fronta na općim izborima u veljači 1936., koji su činili Komunisti, Socijalisti, Republikanci, UGT (Union General de Trabajadores, socijalistički sindikat), POUM te malena sindikalistička partija, fašistički zavjernici te njihovi patroni u crkvi i kapitalu, smišljaju te organiziraju vojni puč, s početkom 17. srpnja u Maroku (tadašnjoj španjolskoj koloniji u kojemu su bili smješteni najdesniji predstavnici vojske). Pučisti su vjerovali kako će u kratkom roku skršit bilo kakav otpor neorganiziranog republikanskog fronta te Španjolsku uvesti u mračnu fašističku diktaturu. Ono što nisu očekivali je snažan odgovor anarhističkih, ali i socijalističkih militanata i sindikata koji su pozivom na oružje 18. srpnja u većem dijelu kontinentalne Španjolske zaustavili vojni puč svladavajući snagom, ponekad samo svojih ruku, do zuba naoružane vojne garnizone. Važno je napomenuti i da se i tadašnja Španjolska mornarica stavila pod stijeg republikanaca onemogućavajući na taj način vojne desante iz Maroka diljem Španjolskog teritorija. No rat protiv fašista za anarhiste i POUM nije bio jedan jedini cilj, već su uz golemu potporu naroda istovremeno započeli s provedbom socijalne revolucije, kolektivizirajući tvornice i seljačke kolektive u kojima je CNT djelovao (početkom 1936. CNT je okupljao gotovo 2 milijuna radnika u svojim sindikalnim podružnicama) te u oslobođenim područjima Aragona, Levanta i Katalonije. Svijet više nije bio isti. Radnici/e su kontrolirali svoje proizvodne kapacitete u kojima su radili, seljaci su kontrolirali seljačke kolektive, a ostale društvene službe (zdravstvo, obrazovanje i slično) su također bile kolektivizirane i stavljene na raspolaganje onima koji su i radili u njima, odnosno, podvrgnute istinskom radničkom samoupravljanju. Ti su radnički kolektivi okupljali sve važnije proizvodne grane od brodogradilišta do pekara i čistača cipela, a uključivali su i tvornice u vlasništvu stranog kapitala. Upravo iz tog zadnje spomenutog razloga te straha od izravnog konflikta s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom, koje su otvoreno podupirale novcem, oružjem i vojskom Franca i fašiste, su buržoaske države Francuska, Velika Britanija te SAD odbijale pružiti pomoć španjolskoj republici. Jedina pomoć dolazila je iz Meksika i SSSR-a te u obliku internacionalnih dobrovoljaca koji su se dolazili boriti na republikanskoj strani. Komunisti odnosno Staljinova Rusija su u potezima CNT-a i POUM-a vidjeli opasnost za svoju dominantu poziciju unutar socijalističke ideje te su svoje pošiljke oružja uvjetovale zaustavljanjem kolektivizacija, raspuštanjem radničkih milicija i stavljanjem anarhističkih i POUM organizacija izvan zakona te hapšenjem njihovih lidera. Bitke su se nastavljale kako na frontu protiv fašista tako i unutar same Republike. 1937. u svibnju u Barceloni, gradu centru Katalonije i anarhističkih organizacija, dolazi i do otvorenog oružanog sukoba između anarhista i POUM-a na jednoj strani te komunista i njihovih saveznika na drugoj. Iako pobjedonosni u tim sukobima anarhisti i POUM uskoro doživljavaju prave progone jednake onima koje su doživljavali za vrijeme Riverine diktature 6 godina ranije. Sva dostignuća socijalne revolucije se anuliraju, kolektivi rasformiraju, tvornice vraćaju «pravim vlasnicima», a daljnja kolektivizacija striktno zabranjuje.
Lišeni oružja i municije, ograničeni u snabdijevanju svojih radničkih milicija, koje su brojale gotovo 200.000 ljudi, anarhisti/ice i POUM, za kraj su izdani od svojih dojučerašnjih kolega s kojima su se borili na frontovima diljem Španjolske, njihovi «lider» i članovi hapšeni, ubijani, a njihov rad, propaganda zabranjivani i uništavani. Djelovanje POUM se zabranjuje, anarhiste se hapsi, rasformiraju se radničke milicije te osniva jedinstvena Republikanska hijerarhijska vojska, moral boraca, ali i stanovništva pada, a konzekventno tome republikanci gube bitku za bitkom, front za frontom, do konačnog pada Barcelone 26. siječnja te Madrida 27. ožujka 1939. godine. Španjolska republika je poražena, no gotovo dvije godine prije izgubljen je rat protiv fašizma, ubijanjem socijalne revolucije jedinog istinskog neprijatelja bilo kakve diktature bilo one fašističke bilo one demokratske ili one komunističke. Povijest je nakon toga dobro poznata. Španjolskom željezna ruka fašizma vlada još 40 godina do smrti Franca; Europa i svijet bivaju gurnuti u ratni košmar ispunjen najvećim užasima; Staljinova diktatura nastavlja živjeti i nakon njegove smrti držeći pod svojom čizmom jarma stotine milijuna ludi još 50 godina čineći pri tom zločine usporedive jedino s onim nacističke Njemačke. Anarhizam doživljava težak udarac u Španjolskoj, ali svoju će uskrsnuće doživjeti ponovo prvo u 60-im na valovima 1968. te kasnije u autonomnim i punk pokretima 1970-ih i 1980-ih, te će konačno u ponovno uzletiti na krilima borbe protiv sveprisutne globalne kapitalističke eksploatacije.


E 1. MAJ, 1. MAJ, DA JE BAR JEDNOM KOD NAS PRVI MAJ

Teško je u duhu ovog vikenda ne osvrnuti se na proslavu Međunarodnog praznika rada i na našim prostorima. Naravno više je nego očito da su i neke druge teme, kao što je ulazak Slovenije u EU, okupirale sve naše vrle glave, ali je nemoguće barem donekle ne komentirati ono što se događalo ove subote u Rijeci, ali i Zagrebu prilikom (ne)sretnih proslava Praznika rada. U Rijeci se tradicionalno ako je to moguće tako nazvati, Praznik rada obilježava u Ronjgima u organizaciji gradskog SDP prilikom čega se, kako je već to kod nas ustaljeno, održavaju narodne igre (kruha i graha) te sumnjive političke govorancije. Osim što u oči bode činjenica kako je to jedna od rijetkih manifestacija u kojoj organizatori nisu oni čiji je to praznik, znači sami radnici i njihovi sindikati, već politička partija, još je veći nonsens da se stranaka koja je najzaslužnija za dodatno, ali golemo smanjenje radničkih prava, drznula u ime tih istih radnika organizirati proslavu njihova dana. Niti godinu dana nakon što je izmjenama i dopunama SDP zajedno s svojim satelitskim, ups, pardon, koalicijskim partnerima izglasao skraćenje otkaznog roka, smanjenje otpremnina, smanjio ograničenja prilikom davanja otkaza radnicima, protežirao ugovore na određeno stvarajući kontinuirani strah radnika/ca za njihovo radno mjesto, sklopio nametljive i socijalno nepovoljne stand by aranžmane s MMF…., isti taj SDP organizira ljudima kojima je uskratio pravo na normalan i kvalitetan život, besplatno dijeljene graha i proslavu u Ronjgima. Pa da im besplatno dijeli obrok slijedećih godinu dana ne bi nadoknadio zlo koje je počinio kratkovidno odlukom da se u ime «liberalizacije» tržišta rada, što je akronim za stvaranje jeftine i poslušne radne snage, uništavajući teško stečena ili izborena radnička prava. I onda se ljuti kao risovi obruše na one koji im spočitnu organizaciju radničkog dana u političke svrhe, i sipaju odgovore «Mi smo to uvijek organizirali, mi se ne sramimo 1. maja, mi ga slavimo s ponosom itd. ». Pa sada gospodo bivši socijaldemokrati screw slavlje radničkog dana ako ostalih 364 radite na tome da tim istim radnicima dodatno zagorčate život u ime kapitala, bilo kojeg nacionalnog ili internacionalnog karaktera.

Na sjevernijem dijelu naše zemljice u Maksimirskoj šumi okupili su se predstavnici najvećih sindikalnih središnjica Hrvatske i odlučili podijeliti besplatne obroke gladnim sugrađanima. I to njih komada 15.000. Ali problemi su nastali kada se možda trebalo dogovoriti zajedničko dijeljenje već spomenutog graha pa se SSSH našao samostalno dijeleći grah dok su HUS i NSH dijelili zajedno, sve u duhu «dobrog sindikalnog druženja i solidarnosti». Bez ikakvih manifestacija, demonstracija nezadovoljnih sindikata, smo prošli i ovaj put i postaje očito kako će radnici nesputani kojekakvim birokratima u sindikatima trebat sami izaći na ulice i zatražiti, možda izboriti, ono što je njihovo. No da bi tragedija cijele priče bila veća jedan od vođa sindikalnih mastodonata u nevjerici je izjavio kako je žalosno da današnji sindikalni zahtjevi uvelike sliče onima iz 19. st. Pa dobro jutro, oprostite mi na izrazu, bilo je već i vrijeme da se hrčak probudi i krene s trčanjem. Naravno da sliče, jer se sindikalna borba tadašnjih, ali i sadašnjih radnika odvija na istoj pozornici čiju scenografiju uređuju puleni divljeg i povampirenog kapitalizma, željni profita pod svaku cijenu. No za razliku od Kunsta koji je sav razočaran primijetio tu činjenicu, radnici i sindikati 19 st. bili su više nego svjesni problema i njihovog uzroka, i za razliku od sadašnjih sindikalaca nisu ih tražili u imenima i prezimenima i osobnosti pojedinih poslodavaca, veću su ih tražili tamo gdje ih jedino i treba tražiti - u samom kapitalističkom sustavu.
Promjene moraju nastupiti, u tome se valjda svi slažemo, no ono što izmiče našim sindikalcima je činjenica da jednostavna zamjena jednog izrabljivača drugim ne mijenja poziciju izrabljivanog, već samo mijenja ime i prezime onog koji izrabljuje. Ako toga nisu svjesni iskreno žalimo, no dok toga ne postanu svjesni niti jedna od sindikalnih borbi neće završiti pozitivno za radnika/cu već u najboljem slučaju pokojeg sindikalnog/nu povjerenika/icu i naravno za kapitalistu/icu. Reklo bi im se za kraj natrag u rovove (radničke borbe), ali sve više sumnjamo da su tamo ikada bili i čini nam se da su za odlazak u njih još manje zainteresirani od prosječnog birokrate. Kakva je to tek žalost! Jer i u najtežoj situaciji ako radnik/ca ima sindikat - militantan, radikalan, beskompromisan - uz sebe bolje će proći od onog/e koji/a je, i u najboljim vremenima, u sukobu s kapitalom naoružan/a samo ovim što mi danas nazivamo sindikalizmom.


SAGA (NE)RADA NEDJELJOM SE NASTAVLJA

Ustavni je sud donio svoju odluku. Zakon kojim se regulira rad nedjeljom, odnosno propisuje kakve i koje trgovine mogu nastavit s radom i tokom tog dana, proglašen je neusklađen s ustavnim principom jednakog položaja poduzetnika u tržišnim pravilima te kršenje ustavnog principa jednakosti svakoga pred zakonom. Moglo bi se rogoboriti o gore spomenutim razlozima nadugo i naširoko i vjerujem da će se to i činiti slijedećih nekoliko mjeseci s obzirom da je predsjednica sindikata trgovine Knežević najavila zajedničke akcije sindikalaca iz 7 država Europe radi proglašavanja nedjelje neradnim danom u cijeloj Europi. Živi bili pa vidjeli.
Ono što mene osobno smeta u toj cijeloj priči je prokleta komotnost koju uživamo i koju potencira ovakav konzumerizam koji je od nas napravio pa gotovo ovce. I koja je svakako jedna od glavnih uzroka općenarodnog ustanka protiv zabrane rada nedjeljom. U čemu je toliko problem rada odnosno nerada nedjeljom? Zar je stvarno nemoguće kupiti kilu kruha više u subotu? Ili je užasno teško neke od namirnica kupit neki drugi dan? Kažu preko tjedna se radi i jednostavno se nema vremena, no pitam se koliko je takva golema kupovina odjednom u trgovačkim lancima veličine manjeg gradića potrebna uopće kućanstvima? I koliko je ista uvjetovana iskrenom potrebom, ali koliko propagandom i našom komocijom? Većina tih proizvoda koji zalutaju naše košarice i kolica prilikom takvih kupovina nikad ne bi našla svoga mjesta na policama naše smočnice da smo šoping obavljali u dućanu preko puta. Osim toga impersonalnost takvih lanaca, nedostatak komunikacije između prodavača i kupaca čiji se odnos gradi godinama nedostaje. Istina je da je golema količina namirnica u tim centrima jeftinija od one u maloprodaji pa čak i do 50%, ali pravi razlozi toliko jeftinijim ponudom istih proizvoda se skrivaju. Prije svega, ako ćemo o tržišnim pravilima, nelojalna konkurencija, u kojoj ogromni lanac može kupovinom i do 1000 puta veće količine određene robe smanjiti nabavnu cijenu i do 60%-70% u odnosu na onu koju plaća maloprodajni trgova prosječnog dućana., će osigurati da takav proizvod bude jeftiniji u velikom lancu. Osim toga golema količina namirnica na sniženju, prosječnom kupcu najinteresantniji dio cijele kupovine, sumnjive je kvalitete, i roka trajnosti blizu isticanja ili nekakve domaće proizvodnje dotičnog trgovačkog mamuta. Ali svim znamo da Getro ili Konzum nemaju svojih proizvodnih kapaciteta pa mora biti jasno da se i ta roba odnekud i nekoga nabavlja. Koga i otkud, to je pitanje koje bi si trebali postaviti. U ovakvim okolnostima mali prodavač ne može nikako ni pod kojim uvjetima konkurirati velikim trgovačkim lancima i ako se nastavi trend potenciranja odlaska u velike lance, mali prodavač će biti zaboravljeni institut, a centar našeg društvenog života će postati nekakav shopping mall.
Mi bi mogli razmisliti što je to što nas toliko tjera ne prekomjernu potrošnju i kupovinu stvari bez kojih smo si život ne samo zamišljali veći gradili niti nekoliko godina unazad. U ovoj situaciji jedino profitiraju veliki lanci…
»Šareni artikl» kao što bi rekao TBF


OBITELJ ZEC JOŠ UVIJEK LIŠENA PRAVDE

Gordana i Dušan Zec su ekvivalent pravde, nakon mnogobrojnih godina, dobili u novcu umjesto u sankcioniranju krivaca za težak zločin počinjen nad obitelji Zec još davne 1991. Krvnici još i danas šeću slobodni, neokaljani svojim činom dok njihove žrtve spavaju nemirnom snom duboko pod zemljom. U jeku nacionalističkog ludila u Hrvatskoj, ponukani brojnim ohrabrujućim izjavama političara svih profila «hrvatski vojnici» izbrisali su obitelj Zec uključujući i 12-godišnju Aleksandru u ime svetosti hrvatskog tla. Zašto, jednostavno zato što je za njih obitelj Zec bila krive nacionalnosti. I zbog toga su morali nestati s lica zemlje. Gordana i Dušan srećom su ostali živi, no i oni kao i mnogobrojni drugi čiji krvnici okolo nesmetano šeću ostali su prikraćeni za zadovoljštinu pristigle, možda spore, ali dostižne pravde. Individualne tragedije su one koje su realne i ako njih ignoriramo i zaboravljamo, ne samo da propuštamo kazniti odgovorne već i amnestiramo zločinačku ideju koja stoji iza plana, jedna narod jedna država. Ne znam koji to novci ovog svijeta mogu Gordani i Dušanu nadoknaditi nedostatak i rupu koju su za sobom u njihovim životima ostavili njihovi roditelji i starija sestra. I ne znam kako protagonisti ove priče odgovorni za propuštanje kažnjavanja počinioca ovog mučnog zločina mogu s mirom zaspati noćima i nehajno se pogledati u ogledala. I ne znam kako smo mi svi zajedno mogli dopustiti da se tako nešto desi, a da se ne zapitamo koliku je cijenu imala naša šutnja?


MAYDAY U IRSKOJ I EUROPI

I to je sada iza nas. Nakon dugotrajnih priprema praćenih, u najmanju ruku pristranim izvještavanjem od strane manistream medija, grassroots organizacije, te kolektiv NO-BORDER održali su, u sklopu najavljenih manifestacija prilikom primanja 10 novih članica u Europsku uniju, svoje kontra proteste i demonstracije dajući na taj način do znanja da nisu svi zaluđeni idejom Europe tvrđave, i da takvi procesi nailaze na značajan otpor diljem Starog kontinenta. U Irskoj koja za ovu priliku potrošila desetke milijuna eura što na osiguranje što na organiziranje «spontanih» proslava, ljudi su još jednom rekli NE ovakvoj Europi, ali i DA Europi bez granica i nacija, bez umjetnih tvorevina stvorenih radi očuvanja privilegija i bogatstva pojedinaca i eksploatacije masa. Činjenica je da su protesti koji su se održavali u Dublinu, ali i diljem Europe naišli na totalnu medijsku blokadu, vjerojatno osmišljenu u kabinetima obavještajnih službi i medijskih magnata valjda nastojeći tako ljudima prikazati samo jednu stranu priče, onu službenu pokazuje koliko su vlastodršci zabrinuti pojavljivanjem u javnosti ovakvih pokreta. U samom Dublinu manifestacije protiv Tvrđave Europe su bile podijeljene u dvije odvojene prosvjedne povorke, jedna, koja je uostalom i krenula prva, je bila organizirana od pretežno No border kolektiva i različitih anarhističkih organizacija te druga «Drugačiji svijet je moguć» koju su sačinjavali predstavnici različitih grassroots organizacija iz Irske, ali i Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Španjolske i ostalih zemalja. Po brojnosti niti jedna od manifestacija ne može se mjeriti s velikim demonstracijama iz Soluna ili Barcelone, ali u svakom slučaju pokazuju jačanje svijesti o potrebi javnog djelovanja i približavanja informacija o negativnostima cijelog koncepta jedne super države Europe. Iako je mjesecima trajala kampanja usmjerena na blaćenje mogućih sudionika manifestacija optužujući ih za unaprijed smišljen plan velikih nasilnih prosvjeda koji će Dublin ostaviti u pepelu, do nekakvih većih sukoba nije došlo. Više je razloga za to. Prvo policija, tajne službe te vojska su bile prisutne na ulicama Dublina u tolikom broju da su nadmašivale i broj demonstranata. Drugo većina sudionika manifestacija, upravo iz razloga da se pokaže kako demonstranti nisu jedino nasilni militanti, je prilikom dogovora odustala od upotrebe sile kao načina provođenja direktnih akcija. Treće izoliranost Irske od ostatka kontinenta i transportni problemi povezani s tim onemogućili su većini mogućih demonstranata da prisustvuju manifestacijama održanim u Dublinu.
No da manjih sukoba je ipak došlo i to prije svega zbog nervoze i želje za manifestacijom sile od strane interventnih policajaca koji su «osiguravali» prosvjede. Povorka «Drugačiji je svijet moguć» napadnuta je pred kraj palicama i vodenim topovima sve u ime obrane demokratskih vrijednosti i «civilnog» društva. Dvoje je demonstranta teže ozljeđeno (frakture lubanje) a još je nekolicina iskusila pogubnost susreta policijskih palica i ljudskih kostiju tako da se brojka ozljeđenih povećala na barem 30-ak. Do subote navečer uhapšeno je najmanje 13 demonstranata, ali se strahuje kako će nedjelja pokazati da je taj broj daleko veći jer su neki od demonstranata prilikom policijske agresije na prosvjed ostali odsječeni od ostatka manifestacije i okruženi od strane pripadnika snaga «sigurnosti». Vjerojatno je svima jasno da se tako izolirani nisu najbolje proveli pa je sigurno kako će broj evidentiranih ozlijeđenih rasti.
No nije samo Irska demonstrirala u subotu. U Barceloni i Milanu održane su demonstracije podrške aktivistima/cama koji su izašli na ulice u Dublinu. U Barceloni je na ulice izašlo 5000 pripadnika Black, Pink i Katalonskog bloka koji su zajedničkim manifestacijama dali do znanja kako se bez obzira na geografsku udaljenost jedinstvo i solidarnost aktivista/ica protiv ekonomske globalizacije ne može tek tako uništiti. U Madridu je održan prosvjedni skup sindikata i protiv terorizma i za socijalna prava koji je odisao mirnoćom vjerojatno još pod utjecajem ožujskih napada na željezničku stanicu u Madridu.
U Njemačkoj se, kao što je to već tradicionalno, nije slavilo već prosvjedovalo protiv gospodarskih i socijalnih reformi Schroederove vlade i socijaldemokrata. U Berlinu su održana dva odvojena skupa, jedan koji su organizirali sindikati i jedan održan od strane Antifašističke akcije čiji jedan od ciljeva bilo i zaustavljanje najavljenog prosvjeda neonacističkih skupina. Interesantna je činjenica da su njemačke vlasti dozvolile održavanje neonaci skupa te ga štoviše i osiguravale dok su antifašisti napadnuti što je kulminiralo u otvoreni sukob već toliko puta viđen u Berlinu. No demonstracije se nisu održavale samo u Berlinu, već i u Frankfurtu, Nurnbergu i drugim većim i manjim gradovima u Njemačkoj. Prave prvomajske manifestacije održane su i u Australiji, Filipinima, Južnoj Koreji…
U susjednoj Sloveniji priliko inauguracije Slovenije u EU održan je prosvjed u Novoj Gorici, u organizaciji «izbrisanih» i anarhističkih i alterglobalističkih skupina, kojim se jasno dalo do znanja da «dežela» bez obzira na ulazak u «europsku obitelj» još nije u stanju riješit problem zatiranja i kršenja osnovnih ljudskih prava desetaka tisuća osoba nasilno izbrisanih s popisa stanovništva početkom devedesetih.
Prvi maj, bilo zbog proširenja Europske Unije bilo zbog značaja tog najvećeg od svih praznika, u svijetu nije prošao nezamjetno već uz masovne prosvjede običnih ljudi zainteresiranih za ravnopravnije, solidarnije i slobodnije društvo, a za to vrijeme kod nas se samo dijelio grah.


AFGANISTAN U RASULU

U prošlom smo broju MVM-a pisali o najnovijoj eskalaciji sukoba u Afganistanu izazvanih interesima različitih ratnih vođa sjevernog saveza, jačanjem talibanske ofenzive na jugoistoku zemlje te ogromnim rastom snage narko skupina uključenih u proizvodnju i distribuciju opijuma. U kontekstu tih vijesti treba promatrati i šturu informaciju objavljenu putem medija o sukobu pripadnika američkih specijalnih postrojbi i afganistanskih snaga sigurnosti (službene afganistanske vojne organizacije) koje je rezultirao smrću trojice Afganistana. Naravno o američkim žrtvama, ako ih je bio nema informacija. Takav razvoj događaj dokazuje istinitost pretpostavki analitičara da se u Afganistanu situacija potpuno otela kontroli američkim oružjem i novcem potpomognutog predsjednika Karzaia i kako su osim nekih uskih enklava oko glavnog grada, Kabula, ostala područja kontinuirano prošarana sukobima između različitih ratnih vođa, Amerikanaca i talibana te narko skupina. Situacija je daleko od one koju je prilikom svojeg TV pojavljivanja pred sam napad George Bush Jr. obećao svojim sunarodnjacima, ali i Afganistancima, a posebno Afganistankama. Naravno prisutnost vojnih postrojba SAD-a u Afganistanu je nekoliko puta manja od one u Iraku, uz dodatnu činjenicu da je najveći dio Afganistana teško prohodni teritorij golemih planinskih masiva, nepogodan za provođenje bilo kakve pa čak i najjednostavnije granične kontrole, pa ne treba naročito čuditi ovakav razvoj događaja. Pitanja je koliko su se precijenili američki stratezi prilikom planiranja akcije u Afganistanu? Ili im je cilj bio upravo ovakva situacija? Bojim se da će Afganistan ako nastavi u ovom smjeru nastaviti i gdje je stao još nedavno, u građanski rat i krvoproliće.


IRAK – ZLOSTAVLJANJE IRAČKIH RATNIH ZAROBLJENIKA

Ovih dana smo konačno dobili dokaze za ono što organizacije za zaštitu ljudskih prava, kao što je Amnesty International, tvrde već godinu dana - američke i britanske okupacijske snage maltretiraju i zlostavljaju na najgore moguće načine iračke zarobljenike. No ne radi se, kao što to tvrde zapovjednici okupacijskih snaga na terenu te njihovi politički čelnici u Bijeloj kući i Downing Streetu, o pojedinačnim ispadima ratom izmučenih vojnih policajca, već u sustavnoj kampanji degradiranja onih koji su se usudili uzeti oružje u ruke i braniti ono što je njihovo. Sami su američki i britanski vojnici koji su odlučili progovoriti o užasima rata u Iraku ne jednom isticali kako akcije okupacijskih snaga nemaju karakter kirurški preciznih vojnih operacija usmjerenih isključivo na vojne postrojbe već za cilj imaju i civilne žrtve ili kako to Amerikanci vole nazvati, «usputnu štetu». U tom kontekstu ne trebaju čuditi fotografije i snimke zlostavljanja iračkih ratnih zarobljenika koje su objavili američki CBS i britanski Daily Mirror. Ne zaboravimo da ti isti Amerikanci u Guantanamu mimo svih zakona i ženevskih konvencija drže, u potpunoj izolaciji i zarobljeništvu svedenom na kaveze 2x2, 600 stranih državljana pohvatanih u Afganistanu i ostalim kriznim žarištima. Administracija koja izvrće ruglo međunarodni pravni poredak, da bi torturom i ponižavanjem utjerala strah u kosti kako zarobljenim tako i onim drugim još slobodnim borcima protiv američkih interesa, veoma će lako i svjesno dopustiti odvijanje onih akcija kojima smo svjedoci zahvaljujući prokrijumčarenim snimkama u bastione (ne)slobodnog novinarstva. Uz sva ta saznanja i još dodatno podignute tenzije nasilničkim ponašanjem američkih i britanskih vojnika na ulicama Iraka te imenovanjem bivšeg zapovjednika Saddamove zloglasne Republikanske garde zapovjednikom iračke brigade Fallujah, kojoj je cilj smirivanje sunitske pobune u tom gradu, pravo je čudo da se Amerikanci i njihovi partneri na susreću s još žešćim i beskompromisnijim otporom Iračana/ki. Ili ćemo tome tek biti svjedoci.

subota, 24.01.2009.

Malo (Više) Mozga br. 7

1. MAJ - ANARHISTIČKI KORIJENI PRAZNIKA RADA

Još davne 1886. godine, posebnog dana, 1. svibnja zauvijek je izmijenjen kako politički tako i društveni pokret radnika i radnica, a taj je dan uzet kao simbol borbe svih potlačenih, eksploatiranih protiv samovolje i moći kapitala. Danas taj dan diljem svijeta obilježavaju milijuni ljudi, većina nastojeći barem na taj dan osjetiti miris slobode i solidarnosti u zraku, ponosni na to što sudjeluju u nečemu dovoljnom snažnom da promijeni svijet. Pa makar i na jedan dan. No neki među njima, reklo bi se oni odlučniji i dosljedniji ideji, koja se krije na izvoru radničkog pokreta, taj dan pretvaraju ne u slavlje i glorificiranje pirovih pobjeda za zelenim stolovima, već u aktivni, snažni dan otpora običnog čovjeka mašineriji uskovitlanog vrtloga akumulacije kapitala. Taj je dan prilika da se za trenutak vratimo korijenima sindikalnog pokreta koji nije tražio samo poboljšanje za sebe ili svoje drugove i drugarice nego je za cilj imao promjenu cjelokupnog društva, zajedničkom, koordinirano akcijom odozdo prema gore, rušeći kao plimni val institucije države i kapitala, brišući ih sa svjetla pozornice.
Nadajmo se da ćemo i mi kod nas imati priliku biti dijelom toga, a ne samo možebitnog dijeljenja graha i kobasica.
Otkud tolika povezanost 1. maja i radničke borbe za osmosatno radno vrijeme s anarhističkim pokretom?
Da bi tu činjenicu mogli objasniti, barem kvalitetnije, bilo bi potrebno ispisati tisuće redova i stranica knjiga, a i tada ne bi sigurno rekli i naveli sve što bi trebalo reći i navesti. Zato ćemo probati u kratko u dvije tri rečenice pojasniti simbiozu anarhizma i sindikalne borbe kako u prošlosti tako i sada. Ideja anarhizma koja u sebi sadrži opću volju i želju za izgradnjom istinski slobodnog društva na solidarnim odnosima svih pojedinaca, svoje je najveće neprijatelja našla upravo u kapitalu i njegovim zastupnicima te državi i njenim policajcima. Vrlo slično tome svaki radnik/ca svoje tamničare vrlo lako može personificirati u liku poslodavca te državnih glavara. Tada, a i sada, i jedni i drugi željeli su izgraditi svijet rukama svakog pojedinca koji neće biti pretvoren, hijerarhijskim odnosima, u nove tamnice (kao što je to bio slučaj u Rusiji nakon Oktobarske revolucije) već koji će na ravnopravnim osnovama izgrađivati slobodari/ke, radnici/ce istinski vlasnici proizvodnih sredstava, okupljeni u zajednicama lišenih imaginarne konkurencije i stvorenih na bazi slobodnih odnosa neautoritativnosti i nepodčinjavanja, u kojima nitko nije slobodan dok svatko nije slobodan i gdje nitko ne može biti slobodan da guši tuđu slobodu. Anarhisti/ce su vjerojatno među prvima prepoznali izuzetnu snagu koja leži u samom radničkom pokretu još neprobuđenu u svoj svojoj veličini dok su radnici/ce u anarhizmu prepoznali ideju za kojom su se i sami povodili i koja im je jedina omogućavala istinsko oslobađanje kako ekonomskog tako i političkog sužanjstva. Iz jednostavne povezanosti i uvjerenja u ostvarivosti zajedničkih ciljeva krajem 1880-ih anarhisti/ce su počeli u značajnijem broju pristupati još mladom sindikalnom pokretu agitirajući i pomažući u transformaciji izoliranih interesnih skupina radnika/ca u oštricu revolucionarnog radničkog pokreta sposobnu za korjenitu promjenu odnosa u svijetu, ali i samog društva. Te su radničko anarhističke simbioze svoju artikuliranost dobile pojavom anarhosindikalizma kao najradikalnijeg oblika djelovanja radničkih udruženja. Anarhosindikalizam je svoje korijene pustio u gotovo svim industrijaliziranim zemljama 19. stoljeća posebno se proširivši u Francuskoj, Italiji, Španjolskoj, Švicarskoj, SAD-u, Meksiku, Argentini, Čileu, Njemačkoj, Norveškoj, Gvatemali, Brazilu, Švedskoj, i Velikoj Britaniji.
U SAD-u u to vrijeme radnički je pokret nailazio na silne probleme posebno u svakodnevnim sukobima s predstavnicima vlasti i kapitala. Istovremeno golem je val imigracije zahvatio sjevernoamerički kontinent sa sobom noseći milijune radnika iz Europe zajedno s progresivnim idejama anarhizma, liberterskog socijalizma i marksizma. Ti useljenici su kroz svakodnevne razgovore i agitaciju svoje ideje širili među radničkom populacijom posebno industrijskih gradova Chicaga te Pittsburgha nailazeći na više nego dobar prijem. 1884. Federacija poslovnih i radničkih sindikata Sjedinjenih Država i Kanade (koja se kasnije 1886. preimenovala u Američku radničku federaciju) donijela je rezoluciju kojom zahtjeva 8-satno radno vrijeme od 1. maja 1886. i kao podršku toj inicijativi donijela odluku od održavanju velikih radničkih demonstracija 1886. na 1. maj. U Chicagu u kojem je anarhistička struja bila zapravo najutjecajnija u organizacija radničkih sindikata za taj su dan najavljene velike demonstracije solidarnosti i direktne akcije. 400 000 radnika/ca preplavilo je ulice Chicaga prijeteći štrajkom ako do ispunjenja postavljenih uvjeta o skraćenju radnog vremena ne dođe. 3. svibnja policija otvara vatru na demonstrante okupljene u McCormick kompaniji za proizvodnju poljoprivrednih strojeva ubivši pritom najmanje jednog štrajkaša a ranivši na desetke drugih. Kao odgovor na tja zločinački čin anarhisti sazivaju veliki prosvjed na trgu Haymarekt u Chicagu gdje se u mirnoj povorci okuplja velika količina radnika. Iskoristivši priliku netko baca bombu na policajce koji su otvorili vatru na radnike/ce priliko čega pogiba nekoliko desetina ljudi. Točan broj zapravo nikad nije ni ustanovljen. Zauzvrat, optužujući anarhiste za bacanje bombe na policajce grad Chicago, kapitalisti i Federalna vlada SAD-a pokreću opću hajku na sve radikalne ljevičare, anarhiste, socijaliste, sindikaliste zatvarajući i uništavajući im urede, opremu, mlateći ih i onemogućavajući im bilo kakav budući rad i kvalitetan život. Kao poseban čin osvete 8 je anarhista optuženo, za sudjelovanje i pomaganje u ubojstvu, ne obazirući se na činjenicu kako nikad nije ustanovljeno da je i jedan od optuženih izvršio ili barem planirao izvršiti napad bombom. Poroti je objašnjeno «Sudi se zakonu. Sudi se Anarhiji. Ovi su ljudi izabrani od strane Velike Porote te optuženi jer su vođe. Nisu ništa krivlji od tisuća koji ih slijede. Gospodo porotnici osudite ove ljude, napravite primjer od njih objesite ih i spasite naše institucije , naše društvo!» Slučaj je bio manjkav, porota je sastavljena od poslodavaca i rođaka jednog od ubijenih policajca, i ništa čudno da su optuženi bez većih problema i osuđeni. Sedmorica su osuđena na smrt dok je 8. optuženik dobio 15 godina zatvora. Uz pomoć goleme podrške te internacionalne kampanje pokrenute od svih radničkih udruženja i sindikata dvije od 7 smrtnih kazni preinačene su u doživotni smrt, ali je kazna za ostalu petoricu ostala ista, smrt vješanjem. Louis Lingg, jedan od petorice osuđenika na smrt, prevario je svoje krvnike i sam si je oduzeo život noć prije egzekucije. Ostala četvorica - Alber Parsons, August Spies, George Engel i Adloph Fischer obješeni su 11. studenog 1887. godine. Između 150 tisuća i pola milijuna radnika smjestilo se uz rutu kojom su prolazili njihovi ljesovi putujući na posljednji počinak, a gotovo 20 tisuća ljudi prisustvovalo je samom ukapanju.
Lucy Parsons, anarhistica, borac za radnička prava, revolucionarka, životna suputnica pogubljenog Alberta Pasonsa, uz pomoć svoji drugova i drugarica 1889. je preko američke delegacija na Međunarodnom socijalističkom kongresu predložila i izborila pravo, da upravo 1. maj, dan velikih demonstracija u Chicagu, bude usvojen kao radnički praznik u spomen na radnike i Haymarketove mučenike. Prijedlog je usvojen i mi danas diljem svijeta s ponosom «slavimo» dan kada je radništvo reklo dosta. Na kraju samo još jedan podatak, 1893. Guverner Illinoisa (savezne države čiji je glavni grad Chicago) amnestirao je osuđenu osmoricu zbog njihove očite nevinosti i nepoštenog suđenja. Za njih je bilo prekasno. Za nas još nije.
«…ako mislite da ćete našim vješanjem zaustaviti radnički pokret…pokret od kojeg milijuni obespravljenih, milijuni mizernih očekuju spas- ako je to vaše mišljenje tada nas objesite. Ovdje ćete ugasit iskru, ali tamo, i onamo, iza vas i ispred vas i svugdje, plameni će se širiti. To je podzemna vatra. Ne možete je zaustaviti!» - August Spies nakon izricanja smrtne osude


ANARHO-SINDIKALIZAM KAO ODGOVOR JAČANJU KAPITALA I REFORMIZMU POSTOJEĆIH SINDIKATA?

Situacija s kojom se suočavamo, kao mi ovdje tako i daleko veća količina ljudi diljem svijeta, postaje malo-pomalo neizdrživa. U sklopu tzv., integracijskih procesa u kojekakve unije bilo političke bilo ekonomske, radnička prava smanjuju se iz dana u dan, a mjesta na kojem provodimo barem trećinu, ako i ne polovinu svog odraslog života, pretvaraju se u zone u kojemu nikakva ljudska prava nisu vidjela svjetlo dana. Pod pritiskom snage poslodavca koji u svojim rukama bukvalno rže odluku o našoj sudbini prisiljeni smo na rad u najgorim, nehumanim uvjetima za mizeriju od plaće, najčešće radeći ono što nas nikad ni na kraju pameti nije ni zanimalo. Suočeni s izborom ili gladni i beskućnici ili zaposleno i upregnuti i novi «ropski» odnos s pravom biramo ovo drugo nadajući se da ćemo možda zajedno s svojim supatnicima/ama uspjeti koji stupanj poboljšati težak odnos. Svoje nade polažemo u snagu zajedništva radnika/ca, u naše sindikate, sindikalnu profesionalnost i organiziranost i ujedinjeni front protiv zajedničkog neprijatelja. No rezultati kažu nešto drugo. Umjesto zajedničkog fronta svjedoci smo sindikalnih razmirica i sukoba koji eskaliraju međusobno daleko više nego što su ikada eskalirali u odnosu prema kapitalistima; umjesto uključenosti svakog pojedinca u donošenje sindikalnih odluka imamo gotovo partijsku hijerarhiju sindikalnih povjerenika i «izabranih» sindikalnih vođa; umjesto direktnih akcija i solidarnosti usmjerenih na poboljšanje trenutačnog stanja, ali i stvaranja uvjeta za radikalnu promjenu odnosa snaga u društvu imamo, u najgorem smislu, «apolitične» sindikalne čelnike nezainteresirane za budućnost; umjesto štrajkova, okupacija i blokada tvornica, imamo nesuvislo i neuspješno pregovaranje za zelenim stolom s neznatnim učincima; umjesto profiliranih polariziranih klasa radnika na jednoj i kapitalista na drugoj strani u klasnom «ratu» imamo šture zagovornike nekakvog iracionalnog socijalnog «mira»; umjesto slobodno organiziranih autonomnih sindikata imamo glomazne birokratske središnjice više orijentirane na osiguranje pozicija pojedincima/kama nego na poboljšanje ekonomskog i društvenog položaja radnika/ca; umjesto radikalizma i revolucionarnosti imamo reformizam, poltronstvo i pomirenje sa sudbinom. Umjesto nade, nemamo ništa. Situacija u Hrvatskoj nije ništa lošija, a ni bolja u odnosu na većinu drugih zemalja, s jednom razlikom. Naime, u velikoj većini zemalja pa i naših susjednih Italija, Slovenija, Srbija i Crna Gora, uz standardne reformističke i birokratske sindikate na radničkoj sceni vrlo uspješno, radikalno i beskompromisno djeluju i anarho-sindikati te njihove federacije često usko surađujući s anarhističkim organizacijama kako u agitaciji i propagandi tako i u izvršenju samih industrijskih i sindikalnih akcija. U Hrvatskoj to još nije slučaj iako pakt o suradnji između Nezavisnog sindikata Istre i Kvarnera te Saveza antifašističkih boraca (ni jedna od organizacija nije bliska anarhističkim idejama vidljiva je njihova lijeva orijentacija) pokazuje nekakve pomake ka profiliranju sindikata kao baštinika izvorno lijevih ideja socijalističke (autoritativne) orijentacije što je sigurno zajednička karakteristika većine članova Saveza antifašističkih boraca. Budućnost je ipak možda naša.Da bi mogli okupiti oko zajedničke ideje značajnije skupine radnika/ca treba im ideje i predstaviti pa što je to, zapravo, anarho-sindikalizam?
«Anarho-sindikalizam (ili revolucionarni sindikalizam kao što e još često naziva) je oblik anarhizma koji se prvenstveno orijentira na stvaranje industrijskih sindikata organiziranih na anarhističkim principima, koji upotrebljavajući anarhističke taktike, kao što je direktna akcija ciljaju na ostvarenje slobodnog društva ili da se poslužimo riječima Međunarodnog udruženja radnika: «Revolucionarni sindikalizam se bazira na klasnom ratu, cilja na jedinstvo svih manualnih i intelektualnih radnika u ekonomskim borbenim organizacijama ujedinjenih u borbi za emancipaciju od tereta platnog ropstva i ugnjetavanja Države. Njegovi su ciljevi reorganizacija društvenog života u okviru sustava slobodarskog komunizma (slobodarski komunizam, liberterski socijalizam ili anarhizam su sinonimi) kroz revolucionarne akcije same radničke klase. On shvaća kako su ekonomske organizacije proletarijata same dovoljne za realizaciju postavljenih ciljeva i slijedom toga usmjeren je na radnike kao proizvođače i kreatore društvenih bogatstava, a ne na moderne političke radničke stranke koje se uopće ne mogu smatrati nositeljima ekonomske reorganizacije.»
Anarho-sindikalizam se razlikuje od onog običnog sindikalizma u nekoliko izuzetno važnih činjenica. Naime, anarho-sindikate vode i organiziraju svi članovi za razliku od «običnih» sindikata čije se djelovanje obično zasniva na izabiranju pojedinih povjerenika ili čelnika. Anarho-sindikat nije isključivo orijentiran na mjesto stanovanja radnika i na tja način organiziran već se organizira i vodi isključivo s radnog mjesta njegovih članova. Sastanci se zato i održavaju na radnom mjestu. Osim toga on je organiziran uz potpunu autonomiju lokalnih podružnica koje same odlučuju. Odnosno njihovo članstvo, kao i na koji način će se organizirati industrijske akcije i s kojim ciljem. Osnovni je princip taj da je ispravno ono što samo članstvo ne nikakvo izabrano vodstvo odluči da je ispravno. Nitko nema mogućnost proglašavanja ovi ili onih štrajkova i akcija nesluženim kada im to odgovara ili odgovara njihovim sebičnim interesima. Radi koordiniranja akcija i štrajkova lokalne podružnice su dio veće federalne strukture u čijem radu sudjeluju delegati radničkih podružnica koje radnici izaberu između sebe za obavljanje tog posla. Mandat tako izabranog delegata je opoziv u svakom trenutku, nenaplatan, osoba koja je delegat mora biti dio iste radne cjeline koju predstavlja, a kao delegat nema nikakvih ingerencija donošenja odluka u ime i za račun podružnice jer konačna odluka o svemu leži upravo na cjelokupnom članstvu lokalne podružnice. Svoje poslove kao delegati ili službenici sindikata pojedinci/ke obavljaju ili nakon svojeg radnog vremena ili za vrijeme radnog vremena u posebnim slučajevima kada im se to vrijeme onda uračunava kao normalna radna satnica. Ali nikada ne prestaju biti dio kolektiva mijenjanjem mjesta rada, dobivanjem nekakvih ureda i tajnika, niti dugogodišnjim mandatima. Mandati im se uvijek na svakom sastanku sindikata provjeravaju, a članstvo može bilo kojeg službenika sindikata opozvati kada god nije zadovoljno njegovim ili njezinim radom. Federacije podružnica obično funkcioniraju na dva nivo. Jedan na kojem se u federaciju organiziraju sve podružnice različitih industrijskih grana određenog geografskog područja, i na drugom u kojem se organiziraju sve podružnice, bez obzira na geografsko područje iste industrijske grane. Njihova je uloga, federacija stvorenih na takav način, rad na povećanju klasne svijesti radnika te međusobno koordiniranje akcija radnika kako iz istih industrijskih grana tako i iz onih drugih. Npr. ako štrajkaju proizvođači kruha u nekoj prehrambenoj industriji onda će im se kroz takve federacije pridružiti i radnici koje rade na transportu brašna u znak solidarnosti i radničke povezanosti. Ideja koja u našoj stvarnosti još nije realiziran s obzirom na striktnu podijeljenost reformističkih sindikata na uske industrijske grane i međusobnu netoleranciju pojedinih čelnika takvih organizacija. Uloga federacija iste industrijske grane ima za cilj osigurati međusobnu solidarnosti radnika u situacijama kada njihovi kolege štrajkaju na način da se pojedini posao iz štrajkačke tvornice ne prebaci u neku drugu. Takvi sindikati su posvećeni direktnoj akciji kao načinu djelovanja i odbijaju bio kakvu afilijaciju s političkim strankama pa bile one upravo i socijalističke ili radničke. Glavna je ideja takvog sindikalizma autonomija radničkih organizacija koje su samostalno sposobne kroz vlastiti trud promijenit društvo. Stvarajući isključivo organizacije jedne klase, a nadam se da ćete se složit da svijet još itekako možemo dijeliti na klase, u stanu su reprezentirati potrebe i želje daleko efikasnije nego političke partije koje u sebi okupljaju pojedince/ke različitih socijalnih provincijencija. Anarho sindikalizam je u tom smislu snažno anti-parlamentaran i anti-političan,, ali ne i apolitičan jer prepoznaje važnost djelovanja i u političkom ne samo ekonomskom smislu da bi promjena društva uopće bila moguća. Kao sindikalisti itekako su svjesni svih prepreka koje u njihovoj borbi leže pred njima posebno u vidu državnih institucija i stranaka kao što su svjesni svojih protivnika personificiranih u likovima pojedinih poslodavaca. Oni su baš naglašeno politični u najširem smislu te riječi ciljajući svojim djelovanje na radikalnu promjenu političkih, ekonomskih i društvenih uvjeta i institucija. Njihovi ciljevi, prije navedeni, leže u stvaranju istinski slobodnog, samoupravnog, socijalističkog (ne onog državnog partijskog promoviranog u bivšoj Jugoslaviji) društva oslobođenog okova kapitalizma i Države koje ga štiti. Razlikuju se od svojih reformatorskih kolega upravo u tome što njihov cilj nije djelovanje unutar zadanih parametara društva već njegova potpuna promjena. Važno je naglasiti da su anarho-sindikati otvoreni svim radnicima bez obzira na njihova politička uvjerenja jer je njihovo postojanje opravdano jedino borbom za radničke interese, a organizirani su anarhističkim principima da bi omogućili potpuno radničku participaciju u njima. Oni kombiniraju svakodnevnu borbu, raznim direktnim akcijama, za promjene i poboljšanja života radničke klase u okvirima kapitalističkog društva s dugotrajnim ciljem zbacivanja kapitalizma i etatizma te kreacijom društva na principima slobodarskog komunizma. To bi ukratko bile neke od važnijih, ali ne i sve, postavki koje čine esenciju anarhosindiklaizma. Uvjetno rečeno rad revolucionarnih sindikalista nije nimalo lagan posebno u okvirima ovakvog društva, ali njihov rad je nužno potreban da bi se prevazišli pomirljivi stavovi radničke klase s situacijom u kojoj se našla gdje je bukvalno svaki aspekt njenog života ili pod budnim okom velike sestre Države ili njenog pobratima Kapitala. I za kraj samo pitanje jeste li ikad čuli i jednog od naših sindikalnih čelnika ili viđenijih povjerenika kako s čvrstim uvjerenjem iskazuje potrebu za ukidanjem kapitalističkog društva i preuzimanje sredstava za proizvodnju i cijelog proizvodnog procesa od strane radničkih kolektiva? Ja, nažalost, nisam.


RADARI N-ti PUT NEĆE PROĆI!

Pitam se kakav bi to bio tjedan da nas naša Vlada ne počasti svojevrsnim medijskim i političkim poslasticama kao što je ova zadnja u nizu s ničim izazvanom odlukom da se na vrh naše Učke, točnije na Vojak postavi jedan od FPS-117 radarskih sustava. Da, istina je radi se zapravo o istim onim sustavima i vrlo slično odluci kojima smo bili svjedoci prije dvije i pol godine. No čini se da naši prevrli ministri i premijeri možda nisu dovoljno dobro pratili cjelokupnu akciju koja je pratila pokušaj, neuspješni na naše zadovoljstvo, instaliranja radarskih sustav diljem Hrvatske, a sve iz nekoliko razloga. Prvo, kao što je to uobičajeno da bi se ispoštovale ugovorne obveze preuzete od strane RH koje zahtijevaju da se Lockhead Martinu isplati lova te sustavi preuzmu. Drugi je svakako bio i ostao taj da je postavljanje tih radarskih sustava još jedna od preuzetih ali neispunjenih obveza iz Partnerstva za mir, svojevrsne čekaonice za države željen ulaska u NATO savez. I treći novonastali, a to je vjerojatni poziv Hrvatskoj na konferenciji u Istanbulu na punopravno priključenje NATO savezu. Naravno taj će poziv uslijediti ako Hrvatska prije toga ispuni već preuzete obveze pa koštale one i 230 milijuna dolara. Istina, dolar je nešto pao u odnosu na 2001. godinu, ali još uvijek se radi o basnoslovnoj cifri čija isplata neće imati kraja.
Naš ministar Rončević zajedno s svojom stranačkom klikom koja se u javnosti voli nazivati Vladom RH donijela je odluku kako će bez obzira na intenzivno protivljenje građana, njihovih organizacija pa čak i predstavnika lokalne samouprave, ti famozni i nesretni radari postaviti. No, šlag dolazi na kraju. Naime, kako bi osigurao podršku očiglednih protivnika postavljanju radarskih sustava on nam obećava javnu medijsku propagandu kojom će nam eto sve objasniti i pojasniti i od donedavnih protivnika stvoriti široku vojsku poklonika.
Iskreno, dugo nisam smješniju izjavu pročitao, no ipak se ne smijem uzimajući u obzir otkud dolazi. Centralizam se vraća na velika vrata to je posve jasno, iako iskreno govoreći ne možemo pričati o njegovom slabljenju ni tijekom vladavine 3. siječanjske koalicije. Poneka sjednica vlade , ili ministar iz ovih krajeva ne mogu ni nisu nikakav dokaz realne decentralizacije društva. Potpisivanje sporazuma Družba Adria usprkos protivljenju lokalne zajednice i eko udruga ne mogu biti izrazi poštivanja načela javne participacije građana u donošenju odluka. Niti nam se još jedna od takvih poteza u nizu, ovaj s radarima, može servirati na isti način.
Mi smo protiv radarskog sustava i njegovog postavljanja na Učku, ali ne samo na Učku. Neki do nas su protiv postavljanja na Vojaku, neki protiv postavljanja bilo gdje na Učki, neki od nas smo zabrinuti zbog nedostatka studija utjecaja neionizirajućeg zračenja radara, neki su protiv toga da se gradi unutar granica Parka prirode, neki od nas su protiv postavljanja radarskog sustava zbog nelagode koju bi osjećali svi oni turisti koji bi došli u središte turizma, Opatiju, dok im iznad glave vijori stup ponos Hrvatske militarizacije, neki su protiv toga jer se adi o sustavima čija je starost preko 20 godina i koji će za 10 godina biti u ono isto staju kao što su oni «zastarjeli» ruski koje još uvijek upotrebljavamo, neki su protiv nas jer nam se gadi daljnja militarizacija ovog društva i ideje kao ulazak u agresivne vojne saveze kao što je NATO ne možemo probaviti ni pod kojim uvjetima, neki su protiv toga jer bi se postavljanjem radara narušio integritet zaštićenog spomenika kulture još iz doba Austro-Ugarske, a neki su protiv toga jer im jednostavno dosta diktata Zagreba, odnosno ovih i onih stranački čelnika, političara i premijera i ministara i željeli bi konačno o vlastitoj budućnosti samostalno odlučivati.

Razloga ima stvarno mnogo, i neki se ne poklapaju, neki su ponekad i u čistoj suprotnosti, ali im je zajednički jedna nazivnik. Svi smo protiv radara!

Dakle, ono što poručujemo svelo bi se na ovo. Ministar Rončević, Vlada RH, vojni vrh, NATOfili i svi oni ostali koji podržavaju takav čin ispadaju smiješni ako misle da ovakva odluka neće naići na otpor, i to ne onaj pasivni već onaj vrlo aktivni. Ako smo se mogli organizirati prije 2 i pol godine više je nego sigurno da će nam to poći za rukom i ovaj put. Vjerojatno bolje i efikasnije. Mi nećemo odustati niti nas možete preplašiti ili zavesti nekakvim pričama koje namjeravate prodavati u svojim jeftinim propagandnim spotovima. Rijeka, Liburnija i Istra kažu: Radari neće proći! Radari – NO PASARAN!


TKO JE MISTER/MISS X IZA PLAKATA?

Zaustavite press strojeve, zaustavite sve odjeknula je vijest, netko je negdje, izgleda još i samoinicijativno polijepio plakate sadržaja «Luliću, mijenjaj bravu!» i nastala je opća strka i frka. Pola stranice NL bavi se ovom očiglednom misterioznom pojavom koja je čini se osupnula novinarku. OK, valjda je i to moguće. Valjda je i moguće da je to toliko zanimljiva tema da se o takvoj jednoj direktnoj akciji moralo propitivati baš svakog značajnijeg čelnika PGS i SDP-a u gradu osim gradonačelnika, i možda je istina da čitateljstvo nestrpljivo čeka na odgovor koje fantom koji stoji iza famozne direktne akcije lijepljenja plakata. No ono što je mene osobno zabrinulo daleko više je jedna rečenica koja se ukukuljila u inače podužem tekstu, a koje je otprilike išla ovako «…No, pitanje je – tko stoji iza ovog plakata kojim se, iako je možda dosjetljiv i duhovit, jednog državnog službenika praktički poziva na građanski neposluh i opstruiranje odluka Vlade, ma kakve one bile… « Nadam se da se novinarki omakla greška jer njena zaprepaštenost jednim ovakvim činom je pregolema da bi mogla bit objektivno argumentirana. Uopće nije važno tko stoji iza toga, onome koje postavljao te plakate važno je da su pročitani i da ih, eto, komentira i zainteresirana javnost, pa čak i jedan ugledni dnevni list. Zabrinjavajući je kraj rečenice koji kaže da je opasno pozivati na građanski neposluh i opstruiranja odluka Vlade ma kakve one bile!? Zar uopće može postojati alternativa opstrukciji odluka koje su motivirane sebičnošću, stranačkim interesima, retribucijama i sličnim? Zar treba opravdanje za građanski neposluh u slučaju kada netko svjesno čini zlo? Što da je Vlada tek tako, kao u neka njima «stara, dobra vremena», odlučila pokupiti kojeg novinara na informativne razgovore putem pulena u policiji, bili onda građanski neposluh neslušanja takvih naredba bio jednako grozomoran? Ili bi čestitali osobi na normalnom ponašanju i svojevrsnoj hrabrosti da se odupre? Znam, u ovom slučaju o tome nije bilo nikakve riječi i jasno mi je da je analogija malčice nategnuta. No iskreno, plaše me novinari, čuvari slobode, kakvima se sami vole nazivati, koji denunciraju pravo na građanski neposluh pa i nekom dužnosniku? Klimati glavom jer je nešto zakonito ili uvriježeno ne znači činiti dobro. Zakone pišu i usvajaju ljudi, a vrlo često nemaju prevelike veze s pravdom i željama stanovništva. Građanski neposluh, aktivizam i direktna akcija je jedino što nam preostaje, i tužno je da to novinari ne shvaćaju.


HDZ-ov IZBORNI SABOR

Naravno, kad se mjesto predsjednika pojedine stranke kandidira cijeli jedan kandidat u svoj svojoj veličini teško je očekivati da će izbori ikoga iznenaditi. Posebno kada se i za ostala mjesta kandidiraju već mjesecima unaprijed dogovoreni kandidati, a glasovi su već odavno prebrojani teško da se nešto može nazivati demokratskom procedurom. No kad je HDZ u pitanju to i nije tako iznenađujućega. Ideja o jednom doživotnom predsjedniku stranke nije im ni najmanje strana. Dakle Sabor je proveden, međusobno je aplaudirano, svi su zadovoljni i Hrvatska, koju su, ako to niste znali, pokrenuli upravo i baš oni, kreće u svjetlu presvijetlu budućnost. Ima li još neko osim mene flashback iz devedesete kada su slične priče na sva zvona ponavljala?
No nije HDZ samo takav, više nego često i ostale nam stranke u som svom demokratskom izričaju na čelna mjesta, osobe s žezlom biraju između nepostojećeg i kandidata i dosadašnjeg predsjednika/ce. Niti oni poštuju pa čak i onu polovnu demokratsku parlamentarnu proceduru u vlastitim strankama, zašto bi onda itko od nas očekivao ikakvo drugačije ponašanje kada se nađu na nekim mjestima kao što je npr. Sabor? A mi? Mi smo u cijeloj priči ionako nevažni, tu smo da slušamo i radimo te kao kakve ovčice svakih par godina zaokružimo poneki broj. Lijepo.


AFGANISTAN 2 GODINE NAKON “USPJEŠNOG” ZBACIVANJA TALIBANSKOG REŽIMA

Kao što je to zapravo većini i poznato, a može se iščitati čak i u šturim novinarskim izvještajima marionetska afganistanska vlada na čelu s Hamidom Karzai ima jako malo realne vlasti u građanskim ratom podijeljenoj zemlji. Neki od dojučerašnjih saveznika američke akcije iz Sjevernog saveza, kao što je ratni vođa Ismail Khan, pokrenuli su ofenzivu protiv novo osnovane afganistanske vojske. Također jedan od Karzaijevih «saveznika» Rashid Dostum, revoltiran teškim stanjem u Afganistanu i činjenicom da se politička moć ipak nalazi u rukama proameričkog premijera Karzai je odlučio, uspješno, s svojih 3000 vojnika staviti pod svoju kontrolu nekoliko afganistanskih gradova. No to nisu jedini problemi s kojima se suočava proamerički režim u Kabulu jer je, usprkos demantima Pentagona, očito da su Talibani te njihovi saveznici iz Al Qaede pokrenuli uspješnu ofenzivu kako protiv američkih snaga tako i afganistanske službene vojske. U toj ofenzivi stradalo je barem 10-ak afganistanskih vojnika i barem jedan američki te još uvijek neutvrđeni broj civila. Rezultat ofenzive je efektivna kontrola gotov 26 ruralnih provincija u južnom i jugozapadnom Afganistanu od strane pripadnika bivšeg talibanskog režima koji ponovo predstavljaju ozbiljniju prijetnju eksperimentu pod američkim patronatom. Ideja o oslobođenju i emancipaciji žena, s kojim su se toliko busali u prsa zagovornici intervencije u Afganistanu, ako je ikada i zaživjela, bila je kratkog životnog vijeka. Većina izborenih prava ukinuto je; žene se izbacuju iz obrazovnih institucija ako su udane, a zabavni nastupi na TV-u ili radiju proglašeni su ne-islamskim i zabranjeni.
Još jedan i možda daleko najveći, problem s kojim se Afganistan trenutno suočava je golemo povećanje proizvodnje opijuma u zadnje dvije godine koji je dosegla neslućene razmjere. Naime, 2003. Afganistan je proizvodio gotovo 76% svog proizvedenog svjetskog opijuma dok narko karteli tvrde da su ove godine usjevi maka premašili za gotovo dvostruko količine proizvedene prošle godine. Afganistan je prepušten na kontrolu raznim zaraćenim ratnim vođama, razbojnicima te proizvođačima i krijumčarima opijuma, a Amerikanci na svet to zatvaraju oči jer ne zaboravimo Afganistan i nije poznat po velikim naftnim izvorima. Pa tko normalan ne bi «oduševljeno» dočekao takovu introdukciju demokracije?


POKRET RADNIKA BEZEMLJAŠA U BRAZILU PRIMJER USPJEŠNOG SOCIJALNOG POKRETA

Pokret Radnika Bezemljaša (PRB) u Brazilu sigurno je najveći, najrašireniji i najuspješniji socijalni pokret u Latinskoj Americi. Stotine tisuća seljaka-bezemljaša su si uzeli u zadatak samostalno provesti odavno potrebnu agrarnu reformu u zemlji poznatoj po notorno nepravednoj podjeli zemlje. U Brazilu, naime, 3% stanovništva, vjerujem da ne moramo naglašavati koji dio stanovništva je u pitanju posjeduju u svom vlasništvu gotov 2/3 sve obradive i neobradive zemlje. Uzmete li u obzir veličinu Brazila te njegov biološku raznolikost posebno vegetacije jasno je o kakvom se bogatstvu radi. Povrh toga gotovo je 60% farmi osnovanih još u prošlosti neaktivno, odnosno ne obrađuje se niti održava, dok 25 milijuna seljaka pokušava preživjeti radeći sezonske poslove agrikulture (pobiranje plodova kave i agruma i slično). Pokret radnika bezemljaša nastao je upravo kao odgovor ovakvom neodrživom stanju. Prve značajnije akcije počele su se dešavati 1985. godine kada je pokret uz pomoć Katoličke crkve (kako je čudno koliko je značajno drugačija uloga Katoličke crkve u Europi i recimo u Latinskoj Americi) squatirao nekorištene plantaže na jugu zemlje uspješno osnovavši na njima vlastite kooperative. Kao rezultat takve akcije 1987. i službeno im je priznato vlasništvo nad zemljom, a do danas na sličan ili isti način 250,000 obitelji je izborilo gotovo 15 milijuna ari zemlje. Samo u 1999. godini 25,099 obitelji je okupiralo nekorištenu i zanemarenu zemlju, a trenutno gotovo 72 000 obitelji čeka na potvrdu faktičnog stanja od stane brazilski vlasti.
Uspjeh PRB-a leži u njegovoj sposobnosti da se efikasno organizira te da vlastita uvjerenja jednako tako primijeni u stvarnosti. Ako bi se moglo steći dojam da se radi o čistim okupacijama zemlje i ništa više, važno je naglasiti da je Pokret, osim samih okupacija jednako tako prezentirao i uveo drugačije socijalno-ekonomske odnose, koji za razliku od kapitalizma na prvo mjesto stavljaju čovjeka i njegove potrebe, a ne na gomilanje profita. Te agrikulturne zajednice funkcioniraju vrlo uspješno kao samostalne samoupravne jedinice. Kao rezultat želje poboljšanja uspješnosti proizvodnje, PRB je organizirao 60 kooperativa kao i male poljoprivredne industrije prerade i proizvodnje. Cijelu pojavu prati i naglasak na potrebi obrazovanja i opismenjivanja koji vodi 600 obrazovnih radnika diljem zemlje, dok je Pokret sudjelovao u osnivanju 1000 škola u svojim vlastiti zajednicama s više od 2000 učitelja/ica za gotovo 50,000 djece. Da bi shvatili razmjer ovog pokreta uzmite na primjer činjenicu da ovaj pokret organizira u sebi stanovništvo barem tri Rijeke. No cjelokupni proces nije bilo nimalo jednostavno izvesti posebno imajući na umu da oboje i vlast putem svojih policijskih eskadrona te veliki zemljoposjednici putem svojih paramilitarnih skupina pokušavali uništi ovaj Pokret ne birajući pritom sredstva. Samo je u zadnjih 10 godina ubijeno više od 1000 pripadnika i vođa ovog Pokreta u Brazilu do je, od tog broja samo 53 slučaja uopće procesuirano. Svojim djelovanjem i požrtvovnošću stekli su ugled u zemlji i svijetu a uz to i aktivnu potporu kako sindikata tako i civilnih organizacija pa čak i UNICEF-a koji im je dodijelio i nagradu za Ispravno življenje. Pokret nastavlja s svojim radom i djelovanjem pa je u tako u sklopu veliki akcija protiv FTAA (Free Trade Areas of America) i PRB pokrenuo akciju okupirajući urede INCRA-e Nacionalnog ureda za agrarnu reformu. In solidaridad companeros!


IRAK YET AGAIN

Američko koalicijska okupacija Iraka ne silazi s novinskih i TV naslovnica posebno imajući na umu prošlo i ovo mjesečni ustanak Šijitskih i Sunitski gerilaca. Borbe se zaoštravaju, mrtvi i ranjeni se broje u stotinama na obje strane dok je očito da civili snose najteže posljedice. Čini se da koalicijske snage isprovocirane sve organiziranijim otporom svih struktura stanovništva ne biraju sredstva prilikom svog djelovanja, ne razmišljajući previše o civilnim žrtvama. U nedavnom američkom raketiranju Sadr City-a poginulo je barem 14 Iračana čija je krivica bila jedino ta da su se našli u pogrešnim stambenim zgradama koje mora da su, izuzetno pronicljivom procjenom vojnih stratega, označene kao strateške mete te vjerojatno bunkeri gerilaca. «Usputna šteta» ne znači ništa u odnosu na uspješno zatiranje iračke pobune. S druge strane niti irački gerilci ne polažu previše pažnje na moguće civilne žrtve pa postavljanjem svojim ručno izrađenih eksplozivnih naprava mahom uništavaju ono malo javnih prijevoznih sredstva, i ljude u njima, što je ostalo na raspolaganju Iračanima nakon napada prošle godine. Sukob u Iraku ne jenjava.


AMERIKANKE POKAZALE ZUBE BUSHOVOJ ADMINISTRACIJI

Isprovocirane usvajanjem zakona kojim se rapidno smanjuje pravo žene na pobačaj, ovaj su se vikend u Washingtonu okupile organizacije, aktivistkinje uključene u borbu kako za pravo pobačaj tako i za istinsku emancipaciju žena. Iako je stotine tisuća žena glasno dalo do znanja da ovakav trend zatiranja osnovnih ženskih prava neće tolerirati pitanje je, znajući kvalitete G.W. Busha Jr., koliko će njihova akcija imati efekta. Ustoličen u svom radikalno fundamentalističkom kršćanskom odgoju i poduprijet od strane gotov svih značajnijih religijskih zajednica te organizacija « za život» posve je jasno da Bush dokle god obavlja predsjedničku dužnost neće ni na koji način mijenjati konzervativni smjer njegovog javnog djelovanja. Dok se jedne strane ambasador Nizozemske, jedne od najliberalnijih zemalja na svijetu, u SAD-u poklanja tulipana imenovanog po prvoj dami predragog nam Busha, za to vrijeme stotine tisuća aktivistica demonstriraju u ime i za račun svih žena za vraćanje onih prava koja žene Nizozemske još uvijek uživaju.


BRITANCI ZNAJU REĆI NE!

Prilikom ovo tjednog posjeta Mancheteru predsjednika Nacionalne stranke Francuske Le Pena gnjevni prosvjednici su blokiravši put rasističkom i fašističkom vođi Francuske jasno dali do znanja da takvi ljudi ne mogu nekažnjeno prolaziti i odlaziti u njihov grad. Aktivisti antirasističkih i antifašističkih organizacija pokazali su zube i dok su u sukobu s policijom neki od njih stradali vrijedno je bilo učinit takav čin. Dok političari Le Penovog profila slobodno siju rasnu mržnju, a batinaši navikli na slijepu poslušnost motivirani njihovim propovijedanjima, protjeruju, premlaćuju i ubijaju, dotle ovaj svijet i naše društvo neće moći funkcionirat. Upravo je odgovornost na nama običnim građanima da zaustavimo širenje takvih poruka idejnih vođa fašizma, a ne da prema tome zatvaramo oči. Superiornost jedne rase vjere ili nacije nad drugima ne može i ne smije biti naš izbor sustava vrijednosti društvenog uređenja u kojem živimo. Britanci su pokazali da su toga svjesni, barem dio njih, mi još to moram o pokazati.
BTW čisto kao opaskica na kraju ne znam sjećate li se da su i neke stranaka u Hrvatskoj vrlo uspješno održavale kontakte s upravo tim Le Penom i njegovom klikom ne mareći valjda kakve to posljedice može imati za Hrvatsku. Ili su možda jednostavno dijelile njegove rasističke i fašističke poglede na svijet.

Malo (Više) Mozga br. 6

NO BORDER - NO NATION

Zamislite da se jednog dana probudite sa neutaživom željom za upoznavanjem svijeta. Zamislite da imate dovoljno vremena i volje da tu svoju želju i ostvarite. Zamislite da nađete sebi slične drugove i drugarice spremne na otpočinjanje vlastite avanture u ovom suvremenom, «civiliziranom» svijetu. Zamislite bezbrojne mogućnosti koje leže ispred vas, zamislite stotine različitih putova i solucija, zamislite tisuće različitih, a opet sličnih kultura, jezika, vrednota, iskustva. Zamislite apsolutnu slobodu kretanja i komunikacije, nesputano državni zakonima, rasom, izgledom, kulturnim, socijalnim, etničkim ili nacionalnim porijeklom… Zamislite svijet kako bi on trebao funkcionirati i dobili se ideju koju promovira široki spektar organizacija okupljenih pod jedim sloganom: NO BORDER NO NATION.
A sada pogledajte kako svijet stvarno funkcionira. Napokon kada se odlučite proširit svoje horizonte, upoznati nove i drugačije, a opet slične kulture, prvo s čim se suočavate je detaljna kontrola postavljenih čuvara nacionalnih opstojnosti prilikom izlaska ili ulaska iz/u jedne državne tvorevine u drugu. Ako imate dovoljno sreće da vam taj prelazak i bude omogućen rijetko kada ga prati ugodan smiješak stisak ruke i pozdrav dobrodošlice. Posebno ako imate pogrešnu boju kože, nacionalno porijeklo obilježeno predrasudama ili vaš imovinski cenzus jednostavno ne zadovoljava uvjete potrebne za ostvarenje nekakvog boravka u zemlji u koju putujete. To je tvrđava Europe o kojoj toliko dugo slušate i na čije vas «univerzalne» vrijednosti svakodnevno što političari, što novinari što obični građani upućuju nudeći je kao najbolje od sviju rješenja. Možda i jest ako ste bijeli Nijemac ili Talijan, kršćanske vjeroispovijesti, s prihodom od desetak tisuća eura mjesečno, s vilom u Toscani ili na Azurima, bankovnom zlatnom karticom s neograničenim limitom, ženom/mužem istih karakteristika, djecom prije svega poslušnom i nekritički odgojenom tada sigurno možete uživati u svim povlasticama koje EU pruža «svojim» žiteljima. Ali ako imate tu nesreću da ste Francuz ili Talijan, arapskog porijekla, istočni Europljanin u potrazi za poslom, politički ili ekonomski prebjeg iz Iraka, Irana, Turske, Nigerije, Kine ili neke od drugih Europljanima opskurnih država tada za vas ipak vrijede neka druga pravila. Vaše se djelovanje, život, društveni angažman pomno prati, vaše kretanje svakodnevno provjera i ograničava, vaši izgledi za posao i poštenu plaću enormno smanjuju, a vaša budućnost promptno gubi bilo kakvu poveznicu s prije spomenutim Nijemcem. Takva je situacija čak i značajan napredak za one koji uspiju doći u obećanu zemlju. Što je s svim onima koji ne udovoljavaju SIS (Schengen Informational System) kriterijima? Ti nerijetko budu vraćeni s granica, onemogućeni u dobivanju viza lišeni bilo kakve mogućnosti da pokušaju ostvariti bolji životu u onom što im se kroz svaki aspekt medijske promocije prikazuje kao obećana zemlja. Takvi na graničnim prijelazima bivaju izdvojeni iz automobilističkih kolona, pomno pretraživani, vrijeđani i onda uredno zapakirani u lisice deportirani od tamo «od kud su i došli». Alternativa im ostaje samo «ilegalni» prelazak granica u organizaciji kriminalnog skupina koji su prepoznali svoju priliku u jednostavnoj zaradi trgovine ljudima. Ali kada jednom i pređu preko granice, a da pritom ne poginu što ide na dušu kako mafijaškim idiotima ali i državnim organima koji državnu «sigurnost» pretpostavljaju ljudskom životu, najčešće da bi otplatili svoje dugove troškova prelaska u obećanu zemlju, budu prisiljeni raditi kao pravo roblje godinama u kojekakvim sweatshopovima ili bordelima, svojim radom i tijelom financirajući kapital i profit zemalja u koje su toliko dugo vremena pokušavali doći zauzvrat dobivajući bijedu, poniženje i prečesto smrt.
Sloboda kretanja da, za kapital, sloboda kretanja ne za ljude. To je moto EU-a i najkonciznije sažima smisao proširenja Europske unije. Ne širi se EU na istok zato da bi svojim povlasticama omogućili pristojniji život svakom pojedincu /li već da bi svojim pohlepnim gazdama osigurala poveliki izvor jeftinih ekonomskih resursa i još jeftinije radne snage spremne na svakojaka poniženja da bi ostvarila život vrijedan življenja.
To je naša realnost lišena celofana i obojenih mašna s kojima nam se servira kroz medijske eskapade vodećih tjednika, dnevnika i televizije. Kapitalisti prepoznaju svoje «partnere» bez obzire na granice i vrijednosti si pomažu u ostvarenju krajnjeg cilja, zgrtanja profita. Naši su svoj interes prepoznali pitanje je hoćemo li im mi ostali povjerovati.
Netko će reći da je sve to ionako neminovno i da je svaki trud uložen na sprječavanje ostvarenje takve budućnosti Sizifov posao, no vrlo nam je teško složiti s takvom ocjenom. Naš defetizam i nespremnost na preuzimanje bilo kakvog rizika radi ostvarenja svojih vlastitih uvjerenja najjače je oružje naših protivnika. Ideja No border kampova u kojima se svakodnevno na svim razinama okupljaju ljudi iz svih kutaka svijeta te prakticiraju u svojim međusobnim odnosima ali i odnosima s autoritativnim organizacijama ogrnutim plaštem državnosti , pokazuje da je moguće živjeti ono što propagiraš. Situacija u koje se nekoliko stotina ljudi koji se međusobno nikada nisu upoznali koje dijele, ali i spajaju jezične barijere međusobno organiziraju na principima solidarnosti, poštivanja autonomije, anti-autoritativnosti, stvara osjećaj divljenja ali i još snažnijeg uvjerenja u ispravnost cilja i mogućnost njegova ostvarenja. U praski se pokazuje da nema tih granica koje mogu razdvojiti ljude u tolikoj mjeri da oni sami nisu u stanju pronaći rješenja kojim bi doskočili nametnutim podjelama. No border kamp svoje ostvarenje sada bilježi i kod nas u Murskom središću, s istim ciljem rušenjem umjetnih granica među ljudima i podjelama među kulturama; s ciljem faktične primjene slobode, i solidarnosti kako za pojedince/ke tako i za cjelokupno društvo. Svima poručujemo dođite postanite dio nečeg što svojom praskom iz dana u da pokazuje da je drugačiji svijet istinski moguć i primjenjiv sada, i da je na nama da ga i izgradimo.
NO BORDER NO NATION!


HDZ-OVA HRVATSKA

Oni mlađi među nama, reklo bi se srećom, nemaju vlastitog iskustva ili možda bolje rečeno artikuliranog sjećanja na to kako je ova zemlja izgledala početkom tijekom devedesetih pod željeznom čizmom Tuđmana i njegovog HDZ-a. U toj su zemlji pod raznoraznim izgovorima, koji su nekako najčešće šetala od nacionalne sigurnosti do potrebe zaštite jedinstvenosti hrvatskih prostora i življa, sloboda i demokracija, pa čak i ova lažna parlamentarna, bile nepoznati pojmovi. Ne želeći ni na koji način, da to bude svima odmah jasno, glorificirati pomake, koje je napravila 3. siječanjska koalicija, jer su iskreno bili vrlo mali, i toliko daleko od vrijednosti prave slobode i direktne demokracije, ne možemo, a da na tren ne istaknemo ipak svojevrsni napredak koji je naše društvo u protekle 4 godine, bar na društvenoj razini napravilo. Vjerujem da je to prvenstveno zasluga nosioca građanskog društva koji su svoji trudom i zalaganjem sigurno donekle olakšali naš život usprkos političkim manipulacijama i igrama stranaka, ministara, premijera i predsjednika. Sada i to malo napretka postignutog u zadnjih 4 godine dobiva udara šakom u zube od onih koji su žarili i palili Hrvatskom u devedesetima. Smjenjuju se redom svi oni koji ne pripadaju HDZ-ovoj političkoj kliki čiji stavovi odudaraju od ideja nacionalnog konzervativizma, i koji su na bilo koji način svojim istupima kontrirali službenom Zagrebu. Iskreno nije mi najmanje briga za politički postavljene ljude u kojekakvim Nadzornim i Upravnim odborima koji su svoje fotelje izgubili na jednak način kao što su ih i dobili, političkim igrama, već me iskreno više zabrinjava smjene onih ljudi čija je uloga prije svega trebala biti profesionalan. Kao što je to slučaj s +ravnateljima bolnica diljem Hrvatske. Hebrangovi puleni snažnim korakom marširaju na svako od čelnih mjesta KB i KBC-a kako u Zagrebu tako i u Splitu, Rijeci i Osijeku. Sve pod objašnjenje misterioznih dugova tih istih KBC naslijeđenih upravo iz ere tuđmanizma u kojoj je Hebrang imao istu ulogu kao sada. Kakva ironija.
Hrvatska počinje ponovo sličiti na zatvorenu (kao da je ikada i bila otvorena), učmalu, ksenofobičnu, nacionalističku i konzervativnu sredinu kakvu su u svojim glavama još davno osmislili, a u realnosti i ostvarili Tuđman i njegovi igrači.
Smjene idu svojim tokom, a ravnatelje bolnica sada zamjenjuju načelnici Policijskih Uprava barem u onima u kojima na čelu ne sjede HDZ-ovi stranački čelnici. Primorsko goranska PU vrlo brzo dobiva novog poslušnika koji će, ako je vjerovati povijesti, svoju odnosno volju njegovi patrona, provoditi mimo svih civiliziranih običaja otvorenosti policije. Teško mi jer, najiskrenije, stati u obranu sada već bivšeg čelnika, jer je on sigurno odgovoran za ponašanje djelatnika te PU, a svojim vlastitim iskustvom i očima vidio sam i svjedočio maltretiranjima, ponižavanjima, nelegalnim privođenjima, prijetnjama i fizičkoj sili upotrijebljenih od strane istih tih policijskih djelatnika za čije je ponašanje on prije svega odgovoran. I nikada nisam čuo niti čitao o stegovnim postupcima umjesnim protiv onih koji su se na takav način ogriješili pa i u zakon, ako vrijednosni sustav sam po sebi nije dovoljan. Promjene na lošije će svakako biti u to sam uvjeren, na nama je da ih spriječimo vlastitim angažmanom jer budemo li šutjeli o onom što se dešava, atmosfere straha i paralize toliko prisutna u devedesetima vrati će nam se ponovo.


ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO??? - «TEROR» U PODHUMSKIH ŽRTAVA

Zadnji je primjer upravo senzacionalistički članak objavljen u NL u kojem se lažno izvještava o događajima u Podhumskih žrtava kada su navodno pripadnici interventnog voda PU napadnuti od strane pomahnitalih momaka prvo pištoljem (plinskim), a poslije i palicama. Drugovi novinari nezavisno novinarstvo podrazumijeva skupljanje informacija i od drugih izvora osim policijskog izvještaja, koji je naravno uvijek više nego «objektivan». Za plinski pištolj ne mogu tvrditi jer ga nisam vidio niti je u onom dijelu akcije kojem se svjedočio bilo vidljivo što se s njim desilo, no ono što je bilo bjelodano je to da su pripadnici interventnog voda prilično nabubali dotičnog gospodina, a onaj napad palicom se nikad nije ni desio jer je osoba koja ju je imala istog trenutka, kad je vidjela da se radi o policajcima u obavljanju službene dužnosti, zastala. Naime osoba nije bila na ulici gdje se to dešavalo već se spustila iz zgrade čuvši krike zapomaganja dečka kojeg su interventni policajci tako uspješno i nenasilno privodili. No usprkos činjenici da ih nije napao (momak s palicom) to ga nije spasilo odo dobivanja batina na sred ceste od strane tri pripadnika interventnog voda. Dvojica su ga držala dok je treći obavljao svoju «dužnost». Po nekim saznanjima privedeni su, po tamburi dobili i u stanici jer je u jednom trenutku ipak previše stanara izašlo na ulicu i prozore pa se eskapada policajaca nije nesmetano mogla javno nastaviti. Zašto drugu stranu priče dotični novinar nije mogao saznati? Možda jer se novinarstvo ne sastoji od prepisivanja službenih izvještaj već i od provjeravanja nekih činjenica.


MMF-ova NAJAVA NOVOG UDARCA NA SOCIJALNA PRAVA

Naše vlade valjda već naviknute na podčinjavanje financijskim interesima moćnih globalnih institucija kao što je MMF i Svjetska Banka, iz godine u godinu uvaljuju nas u sluganski odnos prema kapitalističkim moćnicima, s krajnjim rezultatom smanjenja ovo malo socijalnih prava što ih još uvijek možemo uživati. Situacija se, jasno nije ni najmanje poboljšala promjenama na vlasti jer je liberalni kapitalizama svakako interes svih vodećih političkih stranka u nas, pa smo se eto ponovo našli na pragu potpisivanja novog stand by aranžmana s MMF-om koji će od nas zahtijevati promptno smanjene vanjskog duga i restrukturiranja gospodarstva. U prijevodu to će značiti dodatno smanjenje socijalnih prava radnika i umirovljenika, s mogućom potpunom privatizacijom zdravstvenih i socijalnih službi, smanjenjem naknada socijalne pomoći, odbijanjem isplate ukradenih mirovina umirovljenicima… Taj će trend pratiti i daljnje smanjenje radničkih prava, posebno u pogledu duljine otkaznih rokova i visina otpremnina, te tendencija liberalizacije tržišta rada što bi najkraćim crtama bilo skraćenje, ugovorima određenog, vremensko trajanja zaposlenja radnika/ca na što je, moguće, kraće termine, osiguravajući na taj način prije svega poslušnost zaposlenika koji će, u strahu od nepotpisivanja novih ugovora o radu (na određeno vrijeme naravno), biti daleko popustljiviji i spremniji na kompromise. Naši sindikati, mi građani/ke, radnici/ce, umirovljenici/ce, studenti/ce, đaci moramo biti spremni na sprečavanje takvog stanja industrijskim akcijama, štrajkovima i blokadama jer se time naša ionako fragilna budućnost još dodatno ugrožava.


PLINSKI TERMINAL U OMIŠLJU?

Prošlog, a dijelom i ovog tjedna svjedočimo sve očitijim pokušajima lobiranja, što industrijalaca, što političkih i državnih čelnika Hrvatske, za izgradnju plinskog terminala u Omišlju od strane Katarske kompanije «Katar Gas». Kao i u slučaju «Družbe Adrie» ponovila se slična situacija u kojoj su lokalno stanovništvo te organizacije civilnog društva pa čak i predstavnici lokalne vlasti izostavljeni u svim koracima donošenja odluke o tome koliko je isplativo odnosno možebitno štetno izgraditi takav jedan terminal na otoku Krku, biseru kvarnerskog turizma. S pravom zabrinuto gledamo kako se naš kraj devastira, a budućnost okoliša dovodit u pitanje da bi se zadovoljili sebični interesi krupnog kapitala zamotani u uvijenu frazu «gospodarskog razvitka». Još jednom, čini se, radije biramo ekološki neprihvatljiv smjer razvoja zbog zelenih novčanica koje će svoj put u džepove odgovornih pronaći čim projekt plinskog terminala zaživi u Omišlju. Smiješi nam se vrlo siva budućnost.


USTANAK U IRAKU

Gotov je treći tjedan kako svjedočimo ustanku kako Sunita tako i Šijita u Iraku s ciljem protjerivanja okupacijskih snaga s teritorija te srednje-istočne zemlje bogate naftom. Procjene pojedinih analitičara kako je suradnja među tim dvjema sukobljenim strujama Islama nemoguća pokazale su smrtonosno pogrešnim. Brojke žrtvi koje pogađaju kako koalicijske vojnike tako i irački narod pokazuju da je u Iraku na djelu nešto daleko veće od sukoba pristaša bivšeg režima s oslobodiocima i promicateljima demokracije. Sada se u Iraku s jedne strane nalaze Iračani ujedinjeni u želji za oslobođenje te okupatori koji svojim ponašanjem iz dana u dan dokazuju kako im tzv. oslobođenje Iraka i pronošene slobode, nikada nije ni bilo na pameti. Posebno je važno naglasiti kako svojim angažmanom irački Šijiti, uz Kurde najveće žrtve Sadamovog režima, zorno pokazuju kao se tu ne radi o «teroristima» željnim vraćanja prijašnjeg stanja, već o borcima zainteresiranim za samostalnim kreiranjem vlastite sudbine. Da naši strani novinari imaju malo više hrabrosti svakako ne bi Al-Sadrovu vojsku te iračke sunitske gerilce nazivali teroristima već pokretom za oslobođenje od okupatora. No kako svim «značajniji» mediji leže u rukama onih koji su ovaj nepravedni rat i financirali iluzorno je bilo što sličnoga i očekivati.
Španjolska koja je, ipak pobjedom socijalista ne izborima održanim prije mjesec dana, donijela odluku o povlačenju svojih snaga napadnuta je kako od onih koji su direktno angažirani u Iraku (Australije i njenog primjer Howarda) pa do onih koji su se načelno suprotstavljali ratu u Iraku kao što je demokratski kandidat za predsjednika SAD-a John Kerry. Ta činjenica pokazuje bjelodano kako prave razlike između krugova moćnika koji financiraju kampanje kako republikanaca tako i demokrata, a koji su maskirani u famozni vojno-naftno-industrijski lobi, nema niti će je ikada biti. Kerry kao i Bush uostalom kao i njegov prethodnik Clinton ne vide nikakav problem u tome da SAD-e kroje sudbinu svijeta, koja se, eto, čudnjikavo poklapa s «pacificiranjem» Arapa i muslimana, već je jedina razlika u tome što republikanci to čine vrlo otvoreno dok su demokrati skloniji politički ispraznim govorima u javnosti, a istim manifestacijama sile tajno. Nadamo se da će povlačenje Španjolske iz Iraka potaknuti neke druge zemlje uključene u okupaciju na promišljanje svoje uloge, te da će i one potaknute glasom svoje javnosti uvidjeti nemogućnost održavanja «američkog reda» kakav Bushova doktrina promovira diljem svijeta. Parafrazirajmo jednu drug doktrinu i recimo Irak Iračanima!


DIREKTNE AKCIJE U MONTREALU

Ovog vikenda su u Montrealu, pod sloganom «Dolje socijalni mir!» te «Bogati moraju platiti!» i u organizaciji nekoliko sindikalnih organizacija, Komiteta nezaposlenih, Stambenog komiteta antikapitalističke konvergencije te Sjeveroistočne federacije anarhokomunista, održane velike demonstracije koje su rezultirale ciljanim direktnim akcijama usmjerenim protiv Liberalne partije Quebeca te njenog čelnika Jean Charesta koji su trenutačno na vlasti u toj Kanadskoj pokrajini.
Marš koji je snagom svojih sudionika uletio u najekskluzivniji hotel St. James u Montrealu te njegovo klijentelu lišio ugodnog popodnevnog ispijanja čaja dao je jasno do znanja kako građani Quebeca neće više mirno gledati kako se njihova socijalna i radna prava rapidno smanjuju. Od dolaska Charesta i liberala na vlast u samo jednoj godini reducirana su prava organiziranja sindikata, smanjen je dječji doplatak, predstavljen je plana smanjenja broja ljudi na socijalnoj pomoći te su i druga radnička prava zatirana, a pokret demoniziran.
Ujedinjeni u želji za promjenom demonstranti su nam zorno pokazali na koji način treba djelovati da bi se dostigli zadani cijevi. Policija je bila nemoćan i neorganiziran ne očekujući ovakav razvoj situacije dok su pripadnici osiguranja hotela koji su pokušali fizičkom silom spriječiti demonstrante vrlo brzo pacificirani. Dio osiguranja iz hotela ne samo da nije ništa učinio da bi spriječio demonstrante već je vrlo jasno izjavio kako se oni nalaze na njihovoj strani.
Takav razvoj situacije najmanje pogoduje kapitalistima koji radnu snagu unajmljuju s ciljem da se bori protiv svoji drugova i drugarica da bi se zaštitili sebični interesi gospodina Profita i gospođe Moći, pokazujući im da savjest nije više tako lako kupiti.
Duh demonstracija i antikapitalističke solidarnosti nastavlja živjeti u Montrealu i Quebecu s više nego očitom tendencijom širenja preko granica te jedne kanadske pokrajine.


ZAPATISTIČKI DEMONSTRANTI NAPADNUTI VATRENIM ORUŽJEM

Obilježavajući ne samo 85- godišnjicu ubojstva Emiliana Zapate već i pokušavajući izrazit solidarnost s svojim zajednicama kojima je uskraćena pitka voda Zapatisti su održali demonstracije u Zinacantánu dajući jasno do znanja da se situacija u kojoj se nalaze njihovi sugrađani više neće trpjeti.
Iako se u Zinacantánu na vlasti nalazi PRD (Revolucionarno demokratska partija) koja sebe voli nazivati lijevim liberalima njihov odnos prema domorodačkom stanovništvu i Zapatističkim zajednicama ne razlikuje se ničim od onog koji je dosad provodila meksička vodeća partija PRI. S istim nepoštovanjem i ignorancijom zajednice Zapatista lišene su pitka vode, a demonstranti koji su svojim činom željeli upoznati javnost s teškim stanjem u kojem se njihove zajednice nalaze, su napadnuti od strane paravojne organizacije PRD-a. Prvo kamenjem, zatim eksplozivnim napravama i na kraju mecima napadnuta je povorka Zapatista nakon završetka demonstracija. Zapatisti ipak vični otporu ubrzo su se snašli te su militante PRD-a podržane od strane policije rastjerali, no ne prije nego je 30-ak njihovih pristaša ranjeno od kojih dvoje teže. Srećom iako teže ranjeni dvojica Zapatista nisu u životnoj opasnosti usprkos činjenici da im je u bolni uskraćena osnovna bolnička njega.
Zapatisti koji su još 1. siječnja 1994. podigli oružani ustanak protiv meksičke vlade u južnoj državi Chiapas u Meksiku promovirajući slobodu i autonomiju pretežno domorodačkog stanovništva nastavili su, a u zadnjih par godina svoju borbu nenasilnim metodama pokušavajući na taj način još više svoje probleme i borbu približiti svakom prosječnom stanovniku Meksika razdiranim korupcijom, narkomafijom i patronatom SAD-a. Uz snažnu internacionalnu podršku organizacija uključenih u alterglobalistički pokret preko podrške meksičkog stanovništva Zapatisti nastavljaju svoju borbu za ono što oni nazivaju komunalizmom na Zapatistički način. Ya Basta!


IZRAEL NASTAVLJA S LIKVIDACIJAMA

Izrael nastavlja s svojom tradicijom likvidacije palestinskih političkih protivnika te njihovih organizacija ne mareći za osudu međunarodne zajednice ili za nevine civilne žrtve koje stradavaju u njihovim akcijama. Hamas je lišen svojeg čelnika i duhovnog vođe šeika Yassina da bi ovih dana bio ubijen i njihov čelnik za zapadnu obalu i pojas Gaze Abdelaziz Al-Rantissi. Prilikom oba napada stradali su i civili a ovom zadnjem ubojstvu i Al-Rantissijev malodobni sin. Izrael koji sebi kao uostalom i SAD-e zadržava pravo da bilo kojim načinom uništava svoje protivnike očigledno ne mari za sigurnu eskalaciju nasilja koju će izazvati ovakav nepromišljeni čin. Hamas kao organizacija nije poznat po zaboravljanju ili oprostu, a neke od njegovih terorističkih akcija su bile one koje su izazvale najveće ljudske žrtve. Propuštenom prilikom u 6 mjesecu prošle godine da kroz pregovore s Hamasom i Islamskim džihadom osigura primirje Izrael se kroz Sharonovu politiku definitivno odlučio za rat do konačne pobjede. Rat koji na obje strane broji tisuće žrtava, i koji nikome neće donijeti niti pobjedu niti mir već samo nova stradavanja i nove žrtve.